Lisica (Vulpini) je naziv mnogih životinja iz porodice pasa koje su uz čoveka najrašireniji kopneni sisari na Zemlji.

Najpoznatija vrsta lisice je crvena lisica, raširena na cijelom kontinentu Europe.

Lisice se reprodukuju jednom godišnje, a ženka okoti od jednog do 11 štenadi (prosjek je šest), koji su rođeni slijepi i ne otvaraju oči sve do devetog dana nakon rođenja. Oni žive sa roditeljima sve dok ne napune sedam mjeseci.

Lisica koristi svoj debeo rep kako bi se pokrila i ugrijala zimi, kada je hladno vrijeme, ali i za davanje signala u komunikaciji sa drugim lisicama.

Lisice su znatiželjne životinje, a kao takve povremeno prilaze drugim životinjama, čak i onima koje bi u određenim okolnostima mogle biti njihov neprijatelj.

Njihovo kretanje je vrlo elegantno, slično mačjem, a imaju i izuzetno osjetljive brkove koji im pomažu da održe ravnotežu (baš kao i mačkama njihovi).

Poput navođenih projektila, lisica koristi Zemljino magnetno polje. Druge životinje, kao što su ptice, morski psi i kornjače takođe koriste magnetno polje za navigaciju, ali lisica je prva životinja (za koju znamo) da isto koristi i da uhvati plijen.

Prema New Scientist-u, lisica može vidjeti Zemljino magnetno polje kao “zatamnjeni krug” na svojim očima koji potamni kada je okrenuta prema sjeveru. Kada se sjenka i zvuk plijena poravnaju, lisica zna tačan smjer u kojem treba brzinom navaliti na plen.

Lisice mogu u potjeri postići brzinu od 50 kilometara na sat, a prosječna brzina kretanja im je 6-13 kilometara na sat.

Arktičke lisice se počnu tresti od hladnoće tek na -70 stepeni Celzijusa.

U mnogim mitovima lisica predstavlja životinju koja posjeduje gotovo magične moći. Obično joj se pripisuje uloga glasnika, odnosno izaslanika, ali nerijetko se može čuti da je ona zapravo simbol pobjede inteligencije i zdravog razuma nad sirovom, brutalnom silom. Kelti su lisici pripisivali ulogu vodiča.