Autor: Stephan Müller*

Evropska komisija (EK) je nedavno predstavila javnosti dvije važne politike, obje značajne  za zemlje Zapadnog Balkana: paket proširenja 2020, i novi Strateški okvir EU za jednakost, uključivanje i učešće Roma.

Novi Strateški okvir EU za jednakost, uključivanje i učešće Roma poziva države članice da prepoznaju uticaj anticiganizma (rasizam prema Romima) kao osnovni uzrok diskriminacije i isključenja Roma i da pojačaju borbu protiv njega. EK predlaže dvosmjerni pristup u borbi protiv anticiganizma: s jedne strane, samostalni pristup problemu, a s druge, međusektorski pristup u prioritetnim sektorima obrazovanja, zapošljavanja, stanovanja i zdravstva. EK takođe naglašava da će se novi Okvir EU za Rome primenjivati i na zemlje u procesu pristupanja.

Komisija priznaje da se „mnogi od 10-12 miliona Roma na kontinentu i dalje suočavaju sa diskriminacijom, anticiganizmom i socioekonomskom isključenošću u svom svakodnevnom životu“ i ističe da „borba protiv diskriminacije i anticiganizma treba da bude ključni cilj i međusektorski prioritet u svakoj političkoj oblasti, dopunjavajući inkluzivne pristupe“.

Ovo je značajan napredak, ali kada je riječ o situaciji u zemljama Zapadnog Balkana, očigledno su potrebni znatno veći napori da bi se postigao ovaj nivo razumijevanja.

Iako se Romi u Evropskoj uniji suočavaju sa široko rasprostranjenim anticiganizmom, diskriminacijom i socijalnom isključenošću, izvještaji Evropske komisije o napretku zemalja Zapadnog Balkana jedva da se pozivaju na anticiganizam ili diskriminaciju Roma, uprkos činjenici da se u nekoliko navrata pozivaju na status Roma. Čini se da ovi izvještaji prate tradiciju prethodnih i zanemaruju uticaj anticiganizma i diskriminacije na stvarnu situaciju u kojoj se Romi nalaze.

Anticiganizam živi širom Evrope, pa i u zemljama Zapadnog Balkana, ali se manifestacije ove pojave razlikuju od zemlje do zemlje. Govor mržnje i zločini iz mržnje su njegovi najvidljiviji oblici. Drugi oblici uključuju diskriminaciju na tržištu rada, u školama i stanovanju, kao i sveukupne negativne stavove prema Romima, što pokazuju rezultati Balkanskog barometra. Čak i vrlo ograničena primjena inkluzivnih politika Roma za posljednje dvije decenije bi se, takođe, mogla smatrati oblikom anticiganizma.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da se za posljednih dvadeset godina situacija Roma na Zapadnom Balkanu jedva poboljšala, uprkos značajnim finansijskim ulaganjima Evropske unije, krajnje je vrijeme da se započne ozbiljan proces inventarisanja, koji prepoznaje postojanje i uticaj anticiganizma i promoviše borbu protiv njega.

Ukoliko bude nastavljeno umanjivanje značaja situacije, naročito neuspjeha vlada da primijene donijete politike, potrebne promjene neće biti realizovane. Time će se samo produžiti uticaj anticiganizma i isključivanja većine Roma. Jedino izvještaji o Albaniji i Bosni i Hercegovini spominju postojanje anticiganizma, ali samo po jednom u oba izvještaja.

U izveštaju o Albaniji navodi se da „anticiganizam i govor mržnje ostaju pitanja kojima bi se u Albaniji trebalo sistematski baviti u okviru šire javnosti, tijela za jednakost i Vladinim strukturama i sistemima“. Izvještaj o Bosni i Hercegovini navodi da „predrasude i anticiganizam i dalje koče socijalnu integraciju Roma“.

Postoji kolektivno shvatanje da je diskriminacija Roma, kao rezultat anticiganizma, široko rasprostranjena širom Evrope. Diskriminacija protiv Roma u obrazovnom sistemu, na tržištu rada ili u pristupu zdravstvenim uslugama prepoznata je kao glavna prepreka uključivanju Roma.

Izuzev izvještaja o Srbiji, izvještaji o napretku priznaju činjenicu da diskriminacija Roma uopšteno postoji, ali negiraju diskriminaciju u zapošljavanju i obrazovanju (Albanija, Crna Gora), obrazovanju (Bosna i Hercegovina) ili zapošljavanju (Sjeverna Makedonija). Postojanje diskriminacije uglavnom se priznaje indirektno, a nijedan od izvještaja ne poziva Vlade da se bore protiv diskriminacije Roma.

U međuvremenu, izvještaj o Srbiji poziva zemlju da pojača mjere „za zaštitu prava osoba koje se suočavaju sa diskriminacijom“ i da „aktivno sprovodi istragu i donosi osuđujuće presude za zločine motivisane mržnjom“. Izvještaj, međutim, ne navodi da Romi pripadaju „osobama koje se suočavaju sa diskriminacijom“, niti pominje da su oni često meta zločina iz mržnje.

S druge strane, ,,Ekonomski i investicioni plan za Zapadni Balkan”, dio Paketa za proširenje 2020. godine, posebno se odnosi na Rome i na novi Okvir EU za Rome. U saopštenju se naglašava da je „integracija Roma u društvo podržavanjem njihovog punog učešća u obrazovanju i na tržištu rada od posebnog značaja i da će biti ključni prioritet procesa integracije u EU“.

U novom Okviru EU za Rome, EK je prepoznala kao problem visoku stopu NEET (ne u zaposlenosti, obrazovanju ili obuci) među Romima u Evropskoj uniji, pa je postavljen cilj da se najmanje za polovinu smanji jaz u stopi NEET. Trenutno stopa NEET-a među Romima u EU iznosi 62%, dok među opštom populacijom iznosi 10,1%. Prema istraživanju UNDP-a, stopa NEET-a među Romima na Zapadnom Balkanu iznosi između 73% (Srbija) i 86% (Bosna i Hercegovina); stopa među Romkinjama iznosi čak 81% (Sjeverna Makedonija) i 93% (Crna Gora). Izvještaji Evropske komisije, međutim, vrlo malo pažnje posvećuju ovom pitanju.

Većina Roma zatečena je u nesigurnom samozapošljavanju, bez socijalne sigurnosti i sa malim, nestabilnim prihodima. Pandemija COVID-19 je pokazala  opasnosti ove situacije, jer mnogi Romi ostaju bez ikakvih prihoda, moraju se oslanjati na novčanu pomoć ili pomoć vlasti u naturi, pomoć međunarodnih donatora ili organizacija civilnog društva. Visoke stope NEET ukazuju na to da će većina naredne generacije Roma takođe ostati na ovim nesigurnim poslovima, ukoliko političari uskoro ne počnu djelovati.

Ograničen broj Roma, koji su stalno zaposleni u javnom ili privatnom sektoru, ne može se pripisati samo nedostatku kvalifikacija, kao što neki izveštaji insinuiraju. Anticiganizam i diskriminacija, kao i odbijanje vlasti da ispune svoje zakonske i političke obaveze da zaposle Rome u javnom sektoru i u javnim preduzećima, podjednako su relevantni faktori. Nedavna najava vlasti u Srbiji da će povećati broj zaposlenih Roma u javnoj službi prvi je korak u pravom smjeru.

Zbog emigracije i demografskog pada, u regionu već postoji nedostatak radne snage i on će se povećavati u budućnosti. Stoga je krajnje vrijeme da se pojačaju napori za uključivanje Roma u radnu snagu, umjesto da se ograniče na neodrživo, nesigurno samozapošljavanje.

Pozivanje na Rome u ,,Ekonomskom i investicionom planu za Zapadni Balkan” ukazuje na potrebu za još jednom promjenom u ukupnom kreiranju politike. Situacija i položaj Roma moraju se uzeti u obzir u svim relevantnim poljima politike, bilo da se radi o ekonomskom razvoju, migracijama, socijalnim politikama, demografskim kretanjima ili ublažavanju posljedica COVID-19. Međutim, vrijeme će pokazati da li će ovu najavu pratiti primjena u praksi.

Stephan Müller* je politikolog koji, između ostalog, radi kao spoljni savjetnik za Zapadni Balkan pri Centralnom savjetu njemačkih Sinta i Roma. Ima dugogodišnje iskustvo rada na Zapadnom Balkanu za vlade i međunarodne organizacije.

Prevela: Jovana Damjanović

Napomene: Ovaj tekst je preuzet u partnerstvu sa European fund for the Balkans – predstavništvo Network of European Foundations

Stavovi iznešeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove redakcije portala PCNEN, što ne znači, nužno, da ne postoji podudarnost ili bliskost. Uredništvo PCNEN-a zadržava pravo da edituje komentare na tekst koji se postuju na portalu ili na PCNEN stranicama na društvenim mrežama Facebook i Twitter.