Mit broj 1: Odraslima je potrebno osam sati spavanja

Ovo nije tačno. Naime, ispostavlja se da pristup „jedna mjera za sve” ne pije vodu. Umjesto toga, količina sna koja svakome od nas treba je stvar opsega, koji iznosi od pet do deset sati.

Koji je to naš magičan broj sati za dovoljno sna, možemo saznati preko izvjesnih nagoveštaja. Na primjer, ako često zaspite ispred televizora uveče ili vam je potrebno konstantno dolivanje kafom kako biste ostali budni, onda je vaš idealni broj sati za spavanje vjerovatno veći nego što ga dobijate.

Mit broj 2: Buđenje noću košta samo nekoliko minuta

Ne baš! Nažalost, promjena pidžame nakon preznojavanja, javljanje na telefon ili tješenje bebe koja se rasplakala u toku noći košta mnogo više nego prost zbir minuta potreban za izvođenje date aktivnosti. Jedno istraživanje iz 2014. bavilo se efektima prekidanja spavanja u periodu od samo dve noći i potvrdilo sve ono što svaki roditelj već zna.

U tom istraživanju, prve noći, svi ispitanici su spavali osam sati. Istraživači su potom izmjerili njhovo raspoloženje i sposobnost da obraćaju pažnju. Mjere su bile zadovoljavajuće. Sledeće noći, ispitanici su bili podijeljeni u dvije grupe. Jedna je spavala samo četiri sata, dok je druga spavala osam sati, ali se budila četiri puta, na periode od 10 do 15 minuta. Tehnički, oni su barem sedam sati – za tri više od prve grupe – proveli spavajući, ali uz prekide. Narednog dana, ponovo su im mjereni raspoloženje i pažnja.

Svako sa malim djetetom ili pozivom usred noći da dođe na posao može predvidjeti šta je uslijedilo: raspoloženje i pažnja onih čiji san je prekidan bili su podjednako loši kao i onih koji su spavali samo četiri sata. Obje grupe osjećale su se depresivno, iritabilno i imali su teškoće da se fokusiraju.

Mit broj 3: Trebalo bi ići u krevet i buditi se u isto vrijeme svakog dana

Ovaj mit je djelimično istinit. Svi bi trebalo da se budimo u isto vrijeme svakog dana, plus/minut jedan sat. Da, čak i vikendima. Šta se desi ako spavamo do podneva subotom? U suštini, indukovali smo sebi džet leg, bez da smo mrdnuli s mjesta. O tome će više biti riječi u četvrtom mitu.

Dobre vijesti su da ideju o uvijek istom vremenu odlaska u krevet možemo da bacimo kroz prozor. Umjesto toga, bolje je osluškivati svoje tijelo i otići u krevet kad osjetimo umor. Kad nas on savlada, kapci nam postaju teški i ne možemo da se fokusiramo, pa je bolje otići na spavanje, čak i ako se desi prije vremena predviđenog za to.

Mit broj 4: Imam unutrašnji budilnik u svom mozgu

Da, glavni sat, tehnički nazvan „suprahijazmatsko jezgro”, skraćeno SCN, postoji u našim mozgovima. Ali, većina naših organa, uključujući mast i mišiće, slijede neku vrstu ritma. Crijeva, jetra i bubrezi takođe imaju jasno definisane ritmove. Ukratko, imamo unutrašnje budilnike u cijelom tijelu, a ne samo u mozgu.

Zato se osećamo loše kad imamo džet let i zato se osjećamo nervozno ili komirano kad previše spavamo vikendom – zato što to utiče na kompletan organizam. I, nakon dužeg vremena, kada zanemarimo svoje unutrašnje satove zbog, recimo, noćne smjene, čestih džet legova ili da bismo učili za ispit, zapravo se izlažemo riziku za razvoj ozbiljnih oboljenja, uključujući rak dojke i debelog crijeva.

Cirkadijalni poremećaji – kako se oslovljavaju problemi sa spavanjem – smatraju se ključnim faktorom za neke od zdravstvenih problema. Na primjer, samo 30 odsto alkoholičara razvije cirozu jetre. Zašto? Jedna studija iz 2013. je pronašla da cirkadijalna dezorganizacija, koja je česta kod ljudi koji rade noću, povećava „propusnost crijevne epitelijalne barijere” ili, u prevodu, dovodi do sindroma propusnih crijeva.

U kontekstu onoga što istraživači zovu štetnim agensima (kao što je, recimo, treći koktel), propusna crijeva dovode do povećanog rizika za upalu i oboljenje jetre. Oni su zaključili da, iako postoje mnogi faktori koji utiču na to da li će neko sa zavisnošću od alkohola razviti oboljenje jetre, cirkadijalne smetnje mogu da budu baš taj faktor koji će presuditi.

Mit broj 5: Gubljenje vremena ili brojanje ovaca pomažu pri zaspivanju

Baš naprotiv, jer kad neko vrijeme buljimo u plafon, ubrzo ustanemo. Da, krevet je udoban i topao, ali evo zašto ustajemo iz njega. Kao i asocijacija Pavlovljevog psa između hrane i zvona, i mi povezujemo svoj krevet sa primarno jednom stvari: spavanjem (da, možda sa dvije stvari, ali to sad nije tema).

Ali, ako ležimo u krevetu duže od 15-20 minuta i ne možemo da spavamo, možemo početi da asociramo svoj krevet sa nemogućnošću da zaspimo. Ili, ako gledamo TV ili skrolujemo po Instagramu prije spavanja ili kad ne možemo da spavamo, i to možemo asocirati sa krevetom. I tako, umjesto da stvar bude jednostavna: krevet = spavanje, krevet možemo povezati sa novom epizodom serije, storijima ili mejlovima. Čak i aktivnosti kao što su puko ležanje i planiranje narednog dana, mogu da nas sprečavaju u zaspivanju.

Dakle, šta nam je činiti? Možemo, naravno, i dalje raditi sve ove stvari, ali ne u krevetu. Dobro je obaviti ih pre nego što krenemo na spavanje, pa ako ne možemo zaspati ni nakon 15-20 minuta, možemo ustati i raditi nešto nestimulativno, kao na primjer čitati na kauču sve dok nam se ne prispava. Onda ponovo otići u krevet, pa ako ni to ne uspije, ponoviti cijelu proceduru, koliko god puta je potrebno. Tako ćemo izbjeći da sa krevetom povezujemo bilo šta, osim spavanja (i seksa).

Bihejvioralni psiholozi ovu strategiju nazivaju kontrolom stimulusa, i ona se smatra najefikasnijim načinom za borbu protiv hronične nesanice. Može biti potrebno nedjelju ili dvije, ali je ustanovljeno da ona može da ukloni loše navike koje nas sprečavaju da spavamo kako i koliko nam treba. (Izvor: psihoverzum.com)