Sa donosiocima nepogode sukobljavali su se ljudi sa urođenom sposobnošću da im u snu duša napusti tijelo, nakon čega se uznosila ka oblacima da u borbi porazi demone i odagna nevrijeme. Duša bi se zatim vraćala u tijelo, a čovjek bi se budio znojav i umoran. Često je bilo vjerovanje da se ovakvi ljudi rađaju u košuljici. Takvi su bili zduhaći/zduvaći ili stuhe u Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini, dijelu Bosne i Sandžaku, vjedogonje u dijelu Crne Gore, te zmajeviti i aloviti ljudi u istočnoj, središnjoj, južnoj Srbiji i Banatu. Najčešće su se borili zajedno zduhaći jednog područja protiv tuđih zduhaća koji su navodili olujne i gradonosne oblake nad njihovu teritoriju.

Negdje se vjerovalo da se zduhaći rađaju u crvenoj, negdje u bijeloj košuljici, a dodatni uslov mogao je biti da se to desi u izvjesni petak i određeni čas. Da bi se natprirodna moć ovakvog djeteta sačuvala, košuljica se morala osušiti i brižljivo čuvati, da bi mu bila predata kad odraste. On bi je otada uvijek držao uz sebe radi zaštite, naročito kad se bori kao zduhać, pri čemu je stalno morala biti skrivena od pogleda.

Vjerovalo se da je kučki vojvoda Marko Miljanov bio zduhać, kao i Petar I Petrović. Jedan od najčuvenijih zduhaća bio je travar i vidovnjak Mato Glušac (1774–1870) iz Korita kod Bileće u istočnoj Hercegovini.

Za Mata Glušca zabilježio je 1906. godine hercegovački pisac Radovan Perović, alijas Tunguz Nevesinjski, po sjećanju Stojana Kovačevića iz Srđevića kod Gacka: “I mlado i staro, i siromah i bogataš, i Srbi i Turci su ga uvažavali i rado dočekivali. Znali su da je jedan od vođa dobrih planinskih stuha i da onim zlim, primorskim, neće dozvoliti da mu u planinama preotmu godinu ili ma kakvu štetu učine.“

Perović takođe bilježi riječi zduhaća Živka Lažetića iz Dobrelja kod Gacka:

“Kada ti se mi pobijemo sa rudinskijem (Rudine su u bilećkom kraju) stuhama, da vidiš čuda i belaja! Mi vazda njih nadbijemo, ako im primorske stuhe ne dođu u pomoć. A ako im dođu, mi pobjegnemo u najviše planine — samo da ih odmamimo da nam ne čine zlo po poljima!“

Vjerovalo se da zduhaći mogu biti i neke životinje, kao što su ovčarski pas, vo, krava, ovan predvodnik, konj i jarac. Oni su stupali u boj uglavnom radi odbrane svog stada, a od ishoda njihovih sukoba zavisila je samo stočna plodnost. Takve životinje su čuvali i pazili; nipošto ih ne bi prodavali. Konja ili ovna zduhaća u Primorju su zvali vilenik ili vilač.

Po jednom opisu iz istočne Hercegovine, duša zduhaća mogla je preuzeti oblik orla ili ptice bijelih krila, žutih nogu i crvenog kljuna. Glasanje te ptice ličilo je na zvižduk čobana kada prikuplja stoku.

Za čovjeka koji umre naprečac pretpostavljalo se da je bio zduhać.

U Durmitorskom kraju postoji vjerovanje da duh utopljenika može da zaustavi gradonosni oblak. Ispred kuće se iznese sto sa hljebom I priziva duh utopjenika: ” Ooooooo (pomene se ime), vodi vojsku iza brda”. (Izvor: Vikipedia i narodna predanja)