Državna visokoškolska ustanova, Univerzitet Crne Gore je objavio konkurs za upis 810 brucoša i brucoškinja za fakultete koji će im omogućiti sticanje znanja i vještina za nastavno vaspitne poslove iz društveno-humanističkih oblasti.

Takvih profila već ima 955 na biroima rada i tamo čekaju od jedne do iha-ha godina.

Sa fakultetskom diplomom koja omogućava rad u prosvjeti, u Crnoj Gori trenutno traži posao  1.152 osoba, pokazuje statistika Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.

U okviru oblasti zanimanja “Vaspitanje i obrazovanje” klasifikovane su grupe zanimanja “Vaspitači i nastavnici društveno-humanističke oblasti” (1.079), “Nastavnici prirodno-matematičke struke” (58), “Nastavnici tehničko-tehnološke struke” (15), “Nastavnici biotehničke struke” i “Nastavnici zdravstvene struke”, u kojima nema nezaposlenih, sudeći po zvaničnoj evidenciji.

Najviše nezaposlenih je profesora engleskog jezika i književnosti, zatim profesora koji mogu predavati CSBH (crnogorski/srpski/bosanski/hrvatski) jezik i književnost, a onda slijede vaspitači i učitelji, profesori istorije i geografije, profesori fizičke kulture i sociologije.
  

 

Osobe školovane za rad u prosvjeti čekaju na posao godinama; neki su na Birou rada, a neki su i odustali od redovnih prijavljivanja svakog mjeseca u predviđenim terminima, jer znaju da na taj način neće naći posao. Oni koji se ne prijave u zakazano vrijeme svom savjetniku na Birou rada,  brišu se sa liste tražilaca posla, pa se broj nezaposlenih formalno smanjuje.

***********************

Shvatila sam da do posla mogu doći jedino ako imam jaku ‘vezu’ u Ministarstvu ili jaku parijsku preporuku. S obzirom da politički nijesam aktivna, a nemam ni jake rođačke ili prijateljske veze, odlučila sam da odustanem od traženja posla u struci”, kaže profesorica srpskog jezika i književnosti.

************************

Nezaposleni prosvjetni radnici ljetnje mjesece svake godine provedu u nadi i isčekivanju, da bi u septembru doživjeli razočaranje. Onda se nadaju da će imati više sreće u oktobru ili novembru, kada se opet oglašava potreba za nastavnim kadrom.

Postoji uvjerenje da su, kada iskrsne posao, konkursi namješteni, a direktori odlučuju o tome koga će primiti i nemaju obavezu da ikome objašnjavaju svoj izbor. Nezaposleni smatraju da  žalbe Inspekciji prosvjete i Ministarstvu  nemaju svrhu, jer se dobija odgovor da je direktor postupio zakonski i odabrao osobu za rad shodno svojim kriterijumima i zakonskim okvirima.

Navedeno potvrđuju i naše sagovornice, koje su željele da ostanu anonimne, jer ne žele da se zamjere prosvjetnim vlastima.

Prva od njih, profesorica istorije i geografije, diplomirala je 2009. godine. Već jedanaest godina čeka posao. Redovno se javlja na konkurse, ali biva odbijana. Ona kaže da je politička opredijeljenost presudna u izboru kandidata, ali i dalje se nada da će u septembru nešto biti od posla.

Druga naša sagovornica je završila Tehnološko-metalurški fakultet i magistrirala na istom.

“Od 2004. godine radim kao zamjena po osnovnim i srednjim školama. Do sada sam promijenila 13 kolektiva. Ove školske godine sam mijenjala bivšu učenicu, koja ima ugovor na neodređeno. Stalni posao čekam od 2002. godine. Na birou sam kratko bila i kada sam bez zaposlenja ne prijavljujem se, jer od njih nema vajde. Na konkursima sam odbijana, jer nemam vezu, iako imam visok prosjek i najbolje reference. Ostaje mi samo da se nadam, prije svega promjeni vlasti, jer se od partijskih vojnika ne može doći na red“, kaže magistrica hemijske tehnologije.

Ima i onih koji više ne žele da čekaju, pa zaposlenje traže i van struke. Takav slučaj je sa profesoricom koja je 2009. godine diplomirala na Filozofskom fakultetu, odsjek za srpski jezik i književnost.

Ponekad osjetim žal jer sam se istinski pronalazila u poslu za koji sam se školovala i mislim da sam ga radila dobro.

“Na pripravnički sam čekala dvije godine jer u tom periodu škole u Crnoj Gori nijesu raspisivale konkurse. Odradila sam pripravnički školske 2011/12. godine, a nakon toga do 2016. radila sam na zamjenama. Od rukovodećih sam dobijala pohvale za rad i angažovanje i u vannastavnim aktivnostima. U jednoj od škola u kojoj sam radila koleginica se penzionisala i dobila sam obećanje da ću od septembra početi da radim na njenom mjestu, ali od toga nije bilo ništa.

Shvatila sam da do posla mogu doći jedino ako imam jaku ‘vezu’ u Ministarstvu ili jaku parijsku preporuku. S obzirom da politički nijesam aktivna, a nemam ni jake rođačke ili prijateljske veze, odlučila sam da odustanem od traženja posla u struci”, kaže profesorica srpskog jezika i književnosti.

Ona trenutno radi posao za koji nije potrebna diploma profesora, ali bar zna “da svoju platu zarađujem pošteno” i da nikome ne duguje “zahvalnost za uslugu”.

“Ponekad osjetim žal jer sam se istinski pronalazila u poslu za koji sam se školovala i mislim da sam ga radila dobro, ali, sa druge strane, gledajući situaciju u Crnoj Gori, konkretno u oblasti obrazovanja, mislim i da nijesam mnogo pogriješila. Nadam se da će se vremenom situacija promijeniti i da će početi da se cijeni rad, trud i zalaganje, a ne jaka poznanstva ili partijska knjižica“, zaključuje naša sagovornica.

Za one koji ove godine upišu studije sa željom da jednog dana, sa dnevnikom u ruci, stanu pred đake, podaci i svjedočanja iz ove priče nijesu ohrabrujući. Možda će biti podsticajne za neke nove kreatore javnih politika u prosvjeti i društvu uopšte.

Milka USOVIĆ OBRADOVIĆ