Trojica biciklista su se kotrljala prema Žabljaku Crnojevića i razmjenjivala znanje o lokalnoj geografiji.

Mučilo ih je pitanje: gdje je tačno granica između sela Vukovci i Ponari?

Arso Popović je vodio kravu na ispašu i znao je odgovor. Kako i ne bi kad je rođen tu, u Vukovcima, a sada tu i uživa u penzionerskoj dokolici.

Arso ih je pozvao u goste. Kuća mu je tik pokraj puta.

Zahvalili su se i obećali da hoće, ali kad se budu vraćali.

Od svraćanja ne bi bilo ništa, jer nisu bili sigurni koja je  Arsova kuća, da ga nijesu vidjeli kako nešto raducka blizu svoje kapije. Kao da ih je čekao.

Uz domaću rakiju, Arso se povjerio kako ne može da prežali Jugoslaviju, kako je bio višestruki dobrovoljni davalac krvi, kako je počeo kao nastavnik ruskog jezika, a radni staž završio kao saobraćajni inženjer na Željeznici, kako je imao brata koga je mnogo volio…

Arso je pitao bicikliste jesu li voljni da im pročita svoju pjesmu posvećenu Jugoslaviji.

Naravno da su bili voljni.

Želio je da podijeli sa njima i emocije iz pjesme posvećene zavičaju.

Bili su otvoreni i za taj domaćinov dar.

Čuli su i pjesmu posvećenu tragično preminulom bratu, koja je mamila suze.

Arso se povjerio da ima biciklo koje je zabatalio, jer su mu gume izdušene.

Obećali su da će mu pomoći da ga osposobi kad navrate sledeći put.

On je obećao da će se jednom zajedno provozati čunom do Dodoša.

Rastali su se kao prijatelji.

D.V.