Piše: Ksenija Milović

Najveće žarište straha od epidemije nalazi se upravo u našim mozgovima. Puni smo straha i nemoći, a neki i bijesa. To dođe i posle hrabrenja pjesmom i muzikom sa balkona. Razumljivo, egzistencijlni strah je najprisutniji. Mentalno zdravlje je u ovakvim situacijama mnogima ugroženo. Sve ovo dodato na prethodno siromaštvo, bolest, nepovjerenje u institucije i postojanje pravne države. Onda je ,,pucanje” jedno od izlaza.

Svjetska pandemija se vrlo brzo spustila na lični nivo i sudbine. Međutim, ono što prethodi i momentu ,,pucanja” jesu česti i različiti odbrambeni mehanizai. Jadan od njih je vjerovanje i širenje teorija zavjere. One podsjećaju na pranoidne ideje, ali konspirativne teorije su zapravo pokušaji pojedinih da se nose sa emocijama koje su u njima izazvali složeniji događaji.

Pandemija i svijest o njoj su sada naša svakodnevica i valjalo bi se na što je moguće racionalniji način nositi sa njima. Ovo je vrijeme u kome moramo biti na usluzi jedni drugima, pokazati solidarnost kao nikada do sada. Ukoliko to znači sjedjeti kod kuće da ne bi doprinijeli širenju virusa ( mi ljudi, idealna smo meta- jako smo pokretni, volimo društvena okupljanja, a to je sve ono što ide u prilog boljem prostiranju virusa), vjerujem da ćemo većinski izdržati.

Ko je najugroženiji? Svi su na neki način ugroženi. Zdravstveno, pravno, ekonomski, psihički. Dodatno otežavaju senzacionalistički naslovi u novinama, diskutabilni nastupi gostiju na televiziji. Recimo na Javnom medijskom servisu je gost van struke izložio čitav ciklus nastajanja virusa- in vitro, a u svrhu biološkog oružja, koji je proizveo neko protiv nekoga… Opet se koriste teorije zavjere kao odbrambeni mehanizam kod osoba koje ne nalaze pravi način da izađu na kraj sa stresom. Jer, tu je priča zaokružena, imamo početak, svrhu, zaplet i kraj. Konkretnog krivca, odnosno ,,zlikovca”. Tako oni koji vjeruju u ove teorije imaju utisak da drže stvari pod kontrolom.

Nije korona nikakva senzacija. Najkraće i najtačnije je – ,,korona” ili COVID-19 je bolest izazvana virusom SarsCov-2, trenutno je od nje oboljelo više od milion ljudi, i nema tačne i precizne prognoze kada i kako će proći. Sada su sve oči uprte u nauku, istraživačke timove koji nam jasno govore – ovaj virus nije proizvod bioinženjeringa. Za to postoje konkretni dokazi- sekvenciranje genoma virusa i utvrđivanje sličnosti sa drugim korona virusima kao i to da je mutacija na RNK nastala sasvim spontano.

Sve oči su uprte u nauku, ali i u sve ljude čije riječi idu lako u etar. Sa većine novinarskih stranica u regionu, TV ekrana izbijaju šokantne poruke, apokaliptična predskazanja, umjesto da pouzdanim informacijama, objektivnim obavještavanjem budu utjeha preplašenom narodu koji, pretežno u izolaciji, pogodite šta radi? Prati TV program i čita novine. Ovo igranje ljudskim dušama i psihom u ranjivim trenucima – strašenje naroda, izokretanje istine i to neprekidno podmetanje agonije umjesto realnosti i odbrojavanje dana do potpune havarije- zaslužuje svaku osudu.

A šta ako do havarije ne dođe, a šta ako su preventivne mjere odradile svoj posao? A šta ako epidemija splasne sa ljepšim vremenom, a onda ubrzo i vakcina dođe? Šta ako budemo imali sreće i dobru zaslugu preuzme i mala gustina naseljenosti u CG? Da li će se bilo kome suditi za izazivanje panike i iznošenje neistina?

Našem društvu i, uopšte ljudskom rodu, su sada pored osnovnih sredstava za život (a mnogi su preko noći i bez toga ostali) i pomenute solidarnosti, neophodna češća i sugestivnija obraćanja ljudi od struke. Onih pravih od struke. Strah je prisutan, a “u strahu su velike oči”, pa sada ljudi napadnuti pravim i krivim informacijama u svojoj glavi pišu scenarije moguće zaraze i fatalnog ishoda. Neki zaista misle da će ih virus kao jato ptica napasti na otvorenom prostoru, neki se truju sredstvima za dezinfekciju (pa im možda odatle prijeti veća opasnost), sve u svemu, građani su preplašeni, a šta ih bolje može rasteretiti nego obraćanja ljudi od struke, možda čak i 3-4 puta dnevno. Svega par minuta. Sada je potrebno, pa i što više puta ponoviti, da bi informacija došla do publike koja je paralizovana strahom.

Znači, potrebne su nam više nego ikada činjenice iz stručnih izvora, praktični savjeti, saznanja o putevima prenošenja virusa i zaraze, obavještavanje o broju i rezultatima odrađenih testova do sada…

Zato, nauka i struka, u ovom trenutku ispred svih i svega.

Autorka je molekularna biologinja