Virus prisiljava čovječanstvo da sebe poima kao veliku zajednicu kojoj su nužne promjene. Prisiljava nas da shvatimo da smo kao djelovi organizma ovisni jedni o drugima, da smo jedni drugima potrebni. Svaka nacija i svaki pojedinac, svako biće, bilo staro ili mlado jednako su vrijedni i važni u lancu koji osigurava preživljavanje na našem planetu.

Već duže vrijeme za vratom osjećamo prijetnje opasnosti koje samo djelomice možemo jasno identifikovati, a koje se tiču svih nas: posljedice globalizacije, starenje društva, rast broja ljudi na Zemlji, nestajanje raznolikosti vrsta, iscrpljivanje resursa, klimatske promjene, posljedice ratova. U međuvremenu znamo da globalni problemi nisu rješivi izolirano ili u nacionalnim solo-akcijama. Pa ipak je važno da ni vlade ni ekološki, vjerski ili politički pokreti nikad ne dobiju toliko veliku moć da globalna rješenja nametnu totalitarnim sredstvima.

Trenutno se kao sredstvo protiv širenja virusa koristi izolacija. Ali izolacija je iluzorna u svijetu u kojem smo egzistencijalno ovisni jedni o drugima. Puno više od izolacije trebali bismo naučiti odvagivati između nužnog, korisnog i rasipnog. I u tom smislu je korona naša učiteljica. U samo nekoliko sedmica koronavirus (SARS-CoV-2) je pokrenuo revoluciju. Sićušno, nevidljivo, neuništivo, a ipak krhko, suptilno nešto (što čak nije ni živo biće koje se može samostalno razmnožavati), cijelom svijetu je utjeralo strah u kosti, svjetske moćnike prisililo na koljena, ugrozilo egzistenciju svih nas. I naš život mijenja zastrašujućom brzinom, piše Carmen Francesca Banciu.