Veoma mlad, sa svega 21 godinu sam dobio posao, sudskim putem. Nijesam bio primljen po konkursu jer je i tada bilo veza. Ali su postojali sudovi, za razliku od danas.

Kao nove, mlade i lijepe uposlenike i uposlenice, nas šestoro, približnih godina, smještenih u istoj kancelariji, obilazili su starije kolege da nam požele dobrodošlicu. Obišao nas je i B. Svojim savjetima, ljubopitljivošću, skromnošću, dobrodošlicom koju nam je poželio sve nas je oduševio. Bio je pravnik po struci.

Onako mladi i naivni, bili smo zaprepašćeni kada su nam neke od kolege rekle da budemo na oprezu sa njim, dijeleći mu epiteta tipa: prevarant, nesoj, ništa-čovjek, lažovčina…

Ubrzo smo shvatili da je takvo mišljenje o njemu vladalo kod svih starijih kolega, i onih koji nas nijesu upozoravali.

Bilo bi predugo opisivati sve nedostojnosti na koje je B. bio spreman. Navešću samo neke.

Kada su mladi i lijepi pučem skinuli “staro i odnarođeno rukovodstvo”, pokucao je na vrata stana Momira Bulatovića, iako ga nije poznavao. Sa flašom rakije mu je čestitao “pobjedu”. Ovaj ga pozvao da uđe u stan i tako se B. sprijateljio sa predsjednikom, u svakoj prilici ističući i pozivajući se na to prijateljstvo.

U to vrijeme nije bilo mobilnih telefona, a direktni broj je imao samo direktor i pomoćnici mu. Mi, ostali uposlenici, mogli smo biti pozvani jedino kada nas spoji operater sa telefonske centrale. B. se ženama kojim bi se udvarao predstavljao kao pomoćnik direktora u Fondu PIO kako bi ih fascinirao. Zatim bi dao broj sekretarice direktora, a ovu bi zamolio da ako ga  bude zvala neka od tih žena, kaže da je pomoćnik direktora B. trenutno na važnom sastanku i da će mu prenijeti informaciju o pozivu.

Međutim, taj isti B., na kojeg su nas svi upozoravali, odjednom je kolegama postao slavljeni heroj.

Kako?

Po izbijanju ratova 90, Crnogorci su bili veći i žešći Srbi od Srba iz Srbije, zahvaljujući tadašnjoj propagandi tj. tadašnjem i današnjem crnogorskom rukovodstvu. Možete vjerovati meni ili ovim dvorskim istoričaraima – ostavljam vam na volju. U toj atmosferi opšteg haosa i ludila, B. se, u veoma oštroj konkurenciji, isticao svojom retoričkom borbom za srpstvo. Jednog dana B. je obznanio kako je odlučio da se javi kao dobrovoljac za rat u Hrvatskoj, da bi branio “ostatke preklanog srpskog naroda” (Citiram B.).

U Fondu PIO mu je napravljen ispraćaj u sred radnog dana. Pilo se do iznemoglosti uz repertoar “Marširala, marširala, kralja Petra garda” i slične pjesme. B. je, uz suze, grljenje, tapšanje po ramenima, ispraćen kao novi i nesvakidašnji nacionalni heroj. U tren su mu zaboravljena sva nepočinstva i ono čemu su svjedočili, na što su nas kao mlade kolege upozoravali.

Poslije tri dana se vratio sa ratišta. Pri iskrcavanju iz kamiona na Baniji loše je doskočio i izvinuo nogu?!

Tada su se, opet, sjetili da je B. ipak samo prevarant, manipulant, lažov i ništa čovjek, a ne heroj.

Poslije svega i još puno godina dolazi do preokreta u “državnoj politici” i “čuvena” referendumska kampanja. Gledam ‘Dnevnik’, reporter ‘uvijek objektivnog’ Javnog servisa pita ‘slučajne’ prolaznike kako će glasati na referendumu. U kadru je ‘slučajni prolaznik’ B, koji odgovara: “Za mene je to zaista glupo pitanje, normalno da ću glasati za Crnu Goru.”

Tako je Srbin nad Srbima, dobrovoljac i heroj nad herojima od tri dana, odjednom postao veliki Crnogorac.

Na kraju je B. otišao u penziju, bavi se privatnim poslom, isključivo sjedi u društvu kriminalaca, za koje, kako ja tako i cijeli grad znamo da su kriminalci, samo nadležni ne znaju.

Pazite se heroja iznebuha u smutnim i neherojskim vremenima!