Ranih devedesetih minulog stoljeća, tadašnji premijer crnogorske države uvezane sa Srbijom u dvočlanoj federaciji, a aktuelni predsjednik samostalne Crne Gore Milo Đukanović je u parlamentu odbrusio znatiželjnoj opoziciji da nikada neće saznati koliko novaca ima na računima koji su otvarani na imena ljudi od povjerenja i preko kojih je Crna Gora, izložena međunarodnim sankcijama zbog (ne)učešća u jugoslovenskoj ‘bratskoj krvomutnji’, obezbjeđivala kakvo-takvo preživljavanje.

I zaista, nikada niko izvan kruga posvećenih nije saznao koliko je para bilo na tim računima, niti kako su trošene. Sjenke tih vremena i tih javno neizbrojanih para ne prestaju da zamračuju crnogorsku sadašnjicu, a bojati se da će to činiti i sa našom sjutrašnjicom.

Ove epizode sam se sjetio danas i pomenuo je na panelu u EU info centru, koji je organizovao Institut alternative povodom Nacrta zakona o slobodnom pristupu informacijama, učestvujući kratko u raspravi nakon izlaganja inspirativnih panelista iz zemlje i inostranstva. Pomenuo i konstatovao da novonacrtanim zakonskim rješenjima crnogorska vlast kao da žuri natrag, ka posljednjoj deceniji 20. vijeka, a ne ‘svijetloj budućnosti’ –bilo da je ona u EU ili skoro pa u njoj.

Aktuelna crnogorska vlast, na primjeru najnovijeg (nadati se neuspješnog) pokušaja da građanima oteža uživanje prava na  slobodan pristup informacijama u posjedu javne vlasti pokazuje da ili ne razumije suštinu demokratskih društava u kojima je građanin nosilac suverenita, a država zbir funkcija koje su ti isti građani odlučili da  postoje, ili samo pokazuje svoje pravo nedemokratsko lice, lice upravljačke kaste koja želi da kontroliše građane, a ne da bude kontrolisana od građana.

Jedan sam od mnogih koji je siguran da je u pitanju ovo drugo i za tu ubijeđenost nije teško naći uvjerljive argumente.  Jedan od njih je pomenut i danas na panelu, a tiče se važećim zakonom obećanog proaktivnog odnosa javnih institucija prema informacijama u njihovom posjedu. Niti su se minulih godine te institucije pretrgle da te informacije učine javnim, niti su se nadležni i odgovorni unutar sistema činili vješti da ih opomenu ili, nedajbože, kazne zbog nepoštovanja zakona.

Priroda neke vlasti se najbolje može cijeniti po njenom odnosu prema informacijama koje posjeduje. Odgovorna i demokratska vlast je svjesna da su te informacije javno dobro i da je nelegitimno da legalizuje njihovo skrivanja od građana, bilo da ih oni traže direktno ili posredovano, preko novinara/ki i civilnih aktivista/kinja. A kada postoji potreba da neke od tih informacija budu skrivene od građana na određeno vrijeme (iz razloga nacionalne bezbijednosti, recimo), onda građanima mora biti sasvim jasno da je skrivanje u njihovom, odnosno u javnom interesu.

Kako uvijek postoji potencijalna opasnost da onaj ko je u poziciji da čuva ‘crnu kutiju’  može svoju moć zloupotrebljavati u korist nekog partikularnog interesa, neophodno je da ovlašćeni skrivač  bude neprestano pod snažnom institucionalnom i civilnom prismotrom. Ovdje i sada je problem u tome što vlast želi da poveća zapreminu ‘crne kutije’, proširi krug onih koji tu kutiju pune i osnaži mehanizme odbijanja pokušaja pristupa istoj.

Nije nimalo utješno nakon nesreća iz pronađenih ‘crnih kutija’ saznavati šta je nesrećama prethodilo.