“Kada smo u stanju stresa, na primjer, prijetnja nam ‘visi iznad glave’, rugaju nam se ili nam nanose fizičku bol – grupa takozvanih glukokortikoidnih hormona se oslobađa u krvi. Ovu su ‘hormoni stresa’ koji su odgovorni za reakciju na napad ‘udari ili bježi’.

Ovaj proces je prilično složen i dugotrajno utiče na tijelo. Zbog toga se kod djece u prisutnosti roditelja ovi hormoni ne oslobađaju u krvi. Tako priroda štiti dječje tijelo u razvoju od dodatnog opterećenja.

Ako roditelj sam postane izvor stresa, tada dijete neće to nasilje percipirati kao opasnost. Odnosno, nema stresa, njemu je to ‘normalno’, sve je u redu, TAKO MORA BITI jer dolazi od roditelja.

Šta mislite, u kakvu će osobu izrasti vaše dijete koje od malih nogu vjeruje da su nasilje i agresija normalno stanje?

A što će se dogoditi ako dijete dođe u dodir sa stvarnom prijetnjom od odrasle osobe?

Odgovoriću vam s psihološkog, a ne fiziološkog stajališta.

Postoje dva scenarija: dijete će postati agresor ili žrtva.

Tući dijete znači slomiti njegovu vjeru u život.

Molim vas da pronađete snagu u sebi i shvatite koliko nije u redu tući djecu! Moguće je da ste i sami bili pretučeni u djetinjstvu i sigurno se i dan danas sjećate tih batina kao najbolnije stvari u djetinjstvu.

Prijatelji, ovo je vrlo ozbiljna i vrlo važna tema. Iskreno se nadam da ćete shvatiti o čemu vam pričam”.