Susjed Ufko sin ondašnjeg najbogatijeg čovjeka u Bijelom Polju bio je majstor od stotinu zanata. Inače, uža specijalnost mu je bila radio TV mehanika. Volio je društvo, pjesmu i žene. Nje mala šala, prije pedeset i više godina voziti mercedes 220, čuveni repaš. Vrlo simpatičan mladić, tako da nismo ni obraćali pažnju na njegov problem u izgovoru suglasnika s. Umjesto s, izgovarao je tvrdo š. Simpatično, zar ne?

I tako jednoga dana kada su televizori bili misaona imenica za mnoge, dođe čovjek i donese televizor na opravku. Spusti ga na radni sto i prvo odveza ćebe, pa onda čaršaf i sav znojav i dobro zadihan zavapi:

„Majstore pomagaj.“

„Šta je bilo prijatelju, gdje gori,“ upita majstor.

„Ne radi mi televizor.“

„Ima li tona?“

„Nema.“

„A slike?“

„Nema.“

„Onda mora da je u kvaru,“ odgovori majstor.

„Pa jeste, u kvaru je. Zato sam ti ga i donio. Ti si majstor i znaš šta mu treba.“

„Treba mu majstor, da ga popravi,“ kroz smijeh odgovori Ufko, uze šrafciger i poče skidati zaštitnu masku. Prvo mu zamijeni lampu PCL 90, ništa, a onda poče redom – otpornik, osigurač, integralno, kaskadu, i na kraju trafo. Upali i samo što poče biračem kanala okretati lijevo desno nešto puče i televizor zapuši.

„Šta bi majstore,“ upita začuđeno mušterija.

„Ništa. Puši špiker,“ mirno odgovori Ufko i nastavi da čačka po aparatu.

***

Kažu pokvario se narod, treba ga popraviti. Narod ko narod, decenijama svake četvrte godine odlazi kod svog izabranog ne bi li popravio sistem. I svaki put „majstori“ im „šrafcigerom“ iznova naprave još veći kvar. Puši špiker. Ne. Puši narod!