Svijet je, kako to ponekad izgleda, danas poprilično haotičan – a tajne službe uvijek i svuda u tome imaju svoj udio: u Engleskoj napad otrovom, u Crnoj Gori pokušaj puča, u Njemačkoj kibernetički napadi na Ministarstvo spoljnih poslova, pa pokušaji da se utiče na izbore u SAD i Francuskoj, pa bivši agenti komunističke državne bezbjednosti na čelu politike, privrede i društva u Češkoj, Rusiji i na Balkanu…

Najnoviji skandal na toj neslavnoj listi: video-snimak sa austrijskim vicekancelarom Hans-Kristijanom Štraheom i njegovim ilegalnim dogovorima i pregovorima sa ženom koja se pravi da je nećaka ruskog oligarha. I iza toga – kako tvrdi sve više glasova – može stajati samo tajna služba, jer – ko bi inače imao mogućnosti za to?

No, mnogo toga što okružuje tajne službe ili im se pripisuje, pri pažljivijem gledanju se ispostavlja kao mit. Da ne bude nesporazuma: na tajne službe niti valja gledati kao na bezazlene, niti ih treba demonizovati. Malo koja državna institucija je toliko precijenjenja i potcjenjena u isto vrijeme. Velika tajnovitost koja ponegdje još uvijek poput kulta obavija tajne službe, stvorila je more mitova. Svuda gdje su, kao što je to bio slučaj sa bivšim socijalističkim djelom na Istoku i Jugoistoku Evrope, tajne službe bile u službi državne represije, ti mitovi su posebno jaki i žilavi, piše u tekstu koji objavljuje DW pod naslovom ‘Pet mitova o tajnim službama’.