Neki ljudi imaju sposobnost da jednostavno uđu u prostoriju i svima stvore osjećaj mira i prijatnosti. Drugi ljudi mogu da izazovu nelagodnost i prevrtanje očima bez obzira šta radili. Manja oblast psihološkog istraživanja podržava ideju da je način na koji osoba čini da se drugi osjećaju dosljedan i mjerljiv dio njihove ličnosti. Istraživači ovu pojavu nazivaju „afektivno prisustvo“, piše  Džuli Bek, prenosi psihoverzum.com.

Ovaj koncept je prvi put objašnjen prije deset godina u istraživanju koje su vodili Noa Ajzenkraft i Hilari Anger Elfenbien. U toj studiji, podelili su studente biznis škole u grupe, gde su svi upisali iste predmete za pohađanje tokom semestra, uključujući i zajednički rad na svim grupnim zadacima i projektima. Zatim je svaki član grupe ocjenjivao u kolikoj mjeri su ih drugi članovi navodili da u sebi osjete osam emocija: nelagodnost, dosadu, bijes, tugu, mir, relaksaciju, sreću i entuzijazam. Istraživači su došli do zaključka da se značajan dio ovih emocija kod članova ispitivane grupe može povezati sa prisustvom njihovih vršnjaka.

Čini se da “naš, sopstveni način postojanja ima emocionalni potpis,“ navodi Elfenbein, profesor biznisa na Vašington univerzitetu u Sent Luisu.

Već neko vrijeme poznato je da su emocije “zarazne“: ukoliko jedna osoba osjeća ljutnju, vrlo je moguće da će na svog susjeda prebaciti istu tu emociju. Ali, afektivno prisustvo je efekat koji osoba reprezentuje bez obzira na sopstvene emocije – oni sa pozitivnim afektivnim prisustvom navode ljude da se osjećaju dobro, iako su oni lično anksiozni ili depresivni, i isto to važi za suprotan tok ovog modela.

“Da to predstavim čestom pojavom i prostijim riječima: neki ljudi prosto idu na živce i često su dosadni. To ne znači da su takvi cijelo vrijeme,“ navodi Elfenbien. Takođe kaže: “Mogu biti i zadovoljni, jer se na kraju stvari riješe kako njima odgovara. Neki ljudi bude divne stvari u drugima, iako su sami prilično depresivni.“

Ono što ne iznenađuje jeste činjenica da su ljudi koji čine da se drugi osjećaju dobro više fokusirani na svoje društvene mreže – prema studiji koju je sprovodila Elfenbein, njihove kolege su ih nerijetko smatrale prijateljima. Takođe, dobijali su više romantičnih ponuda i interesovanja od drugih u grupi za speed dating, oko čega se takođe sprovodila studija.

Hektor Madrid, profesor za organizaciono ponašanje na Pontifical katoličkom univerzitet u Čileu, bio je posebno zainteresovan za to kako afektivno ponašanje lidera na poslu može i utiče na njihove kolege i performanse tima. Njegove kolege i on su otkrili da lideri koji samim svojim prisustvom čine da se drugi osjećaju dobro imaju tim koji ima bolji protok i dijeljenje informacija, što ih dovodi do veće inovativnosti. Podređeni će radije i vjerovatnije dijeliti i prezentovati svoje ideje lideru sa pozitivnim afektivim prisustvom.

“Kada izlažete nove ideje, to je u neku ruku opasno, iz razloga što izazivate i preispitujete status quo,“ navodi Madrid. “Ljudi često nisu otvoreni za nove ideje, pa u cilju iznošenja istih ljudi moraju da se osjećaju sigurno. Pozitivne emocije su jako bitne po tom pitanju.“

Konkretna stvar koju ljudi rade, a time navode druge da se osjećaju smireno ili potpuno suprotno, još uvijek nije proučena. To se može dovesti u vezu sa govorom tijela, tonom glasa tokom obraćanja, ili s tim da je neko dobar slušalac. Madrid sugeriše da dalja istraživanja mogu otkriti ili navesti na to da neki ljudi imaju jako afektivno prisustvo (pozitivno ili negativno), dok je kod drugih afektivno prisustvo slabije. Ali oboje, Elfenbein i Madrid, navode da se veliki dio afektivnog prisustva može odnositi na to kako ljudi regulišu emocije, kako sopstvene, tako i emocije drugih.

Tokom cijelog dana osoba doživljava emocionalne bljeskove, kako ih Elfenbein, i to povezane sa uznemirenošću, uzbuđenjem ili tugom. Pitanje je: da li možemo da kontrolišemo sebe tako da ti emocionalni udari ne pogađaju druge? Elfenbein, takođe, postavlja još jedno pitanje: “Da li možete da otklonite buku iz sopstvenog života tako da ona ne utiče na druge ljude?“

Ovo “izglađivanje“ – ili emocionalna regulacija – može poprimiti formu pronalaženja pozitivnog u lošim situacijama, što može biti jako zdravo. Međutim, može poprimiti i oblik potiskivanja sopstvenih emocija samo da bi drugim ljudima bilo prijatno, što i nije toliko zdravo.

Elfenbein navodi da pozitivno afektivno prisustvo nije uvijek i nužno zdravo, i to po samu osobu ili za odnose sa ljudima u njenom okruženju. Psihopate su često šarmantne i mogu iskoristiti svoje pozitivno afektivno prisustvo kao instrument manipulacije. Takođe, ni negativno afektivno prisustvo nije uvijek i nužno loše, na primjer kod lidera: zamislite fudbalskog trenera koji na poluvremenu viče na igrače svog tima, time ih motivišući da budu bolji.

Elfenbein smatra da je afektivno prisustvo usko povezano sa emocionalnom inteligencijom. Ona kaže: “Uvijek možete iskoristiti svoju inteligenciju da pronađete lijek za rak, ali je takođe možete upotrijebiti da budete vrhunski kriminalni um.“