Piše: Dragan Dragović

Možda je on (moj kum) u pravu kad kaže da nema toga Crnogorca (sem fanatika) koji ne bi uradio isto ili slično tome što radi Milo, njegov brat, setra, sin, kum, najbliži Milovi saradnici ….i mnogobrojni lokalni i ( bjelo) svjetski tajkuni.

Iz ove perspektive, čini mi se da to (nikada) ne bih uradio; ali, opet, kad bolje razmislim: nikad ne reci nikad. Nisam bio u takvoj situaciji ( a i uvjeren sam da nikada neću ni biti ) tako da mi je zasigurno lako (sa ovoga mjesta) da tvrdim “100 procentno” da sam u pravu za nešto što nisam nikada probao.

Kum, dalje tvrdi da je ovakvo Milovo ponašanje najobičnija ljudska osobina, svojstvena bilo kojem čovjeku kad se nađe na “vrhu”. Ova osobina je možda malo više izraženija za Crnogorca, jer (kako on kaže), Crnogorac nije umjeren ni u usponu ni u padu; zna, kaže, da bude ponizniji od bio kojeg sluge, ali zato nadmeniji i goropadniji od bilo kojeg gospodara. Zato se ne treba čuditi Milu, kao ni prvom (rođačko-poslovno-partijskom) ešalonu. Ovo je njihovih “5 minuta”  “Bijelo Dugme” ), kao što je to bilo i u slučaju Bulatovića, Marovića…

Ono što je sigurno, ne bi se ni D.Kneževic sada oglašavao da nije Prvome (ili nekom njegovom “partneru”) “preśekao put”, pa su ovi riješili da ga “smaknu”; ćutao bi on ( Knežević) i dalje, i radio bi sve one radnje isto kao što je to i do tada radio. Kaže, i ako živi već 30 godina u inostranstvu, on je svoj poslovni ambijent vezao isključivo za Crnu Goru.

Ja zaista ne znam njegove poslovne kapacitete, ali sam uvjeren da je glavninu ( ako ne i sve ) svoje poslove mogao da radi samo i jedino u Crnoj Gori (odnosno vezanu za nju); ne na Kipru, ne u Engleskoj, ne u Americi, nego baš samo i jedno u Crnoj Gori. Kao što su, uostalom, i Braća Karić mogli da “omunje biznis”  jedino u Srbiji; u Rusiji i Bjelorusiji su radili dok im “braća” Rusi ( i Bjelorusi ) nisu pokrali “Know-How”, i time se njihov posao završio – neslavno, kao i Kneževićev u Moskvi.

Metode “bizinsa” koji poznaje i koristi Knežević (Karići i slični njima) mogu da važe samo i jedino u državama u kojma je moguće “donirati ” milione vladajućim partijama (“ispod stola”), i naravno Prvom (ako imaju tu privilegiju da dođu do “Prvog”, kao što je Knežević bio došao do Mila, Karići do Miloševića, Deripaska do Putina…). Ako toga nema – onda nema ni tog i takvog “biznisa”.

Brković (mislim na Dragana), kao i još neki lokalni tajkuni su bili manje ambiciozni (odnosno bili su bistriji)  pa nisu ni pokušavali da se oprobavaju u inostranstvu; njima je za ” biznis” bila sasvim dovoljna (ovakva) Crna Gora. Da li možete zamisliti, recimo, Duška Bana ili Vuka Rajkovića kao uspješne biznismene u Engleskoj, ili mozda Aca kao velikog bankara u Americi. Teško je, vrlo teško i Mila zamisliti kao biznismena. On je (mislim Milo) najveći biznismen sve dok je lider vladajuće partije, i to samo u ovakvoj Crnoj Gori.

I tako, vidjećemo šta će nam donijeti ova afera: da li nastavljamo kao i do sada ili “okrećemo novu stranicu”. Ali jedno je sigurno, ako Milo i padne, a  ostane ovakav sistem (mislim u institucionalnom smislu) kao i do sada, onda nema toga novog vladajućeg lidera, ma koliko on bio veliki demokrata, koji, posle određenog vremena vladavine, neće popustiti i postati autokrata –  pod pritiskom ovako izgrađenog sistema. Zato je Milo jedna muka, a “odvika” –  ne dvije –  nego hiljadu muka.