Društvo nas kroz svoj obrazovni sistem uči da moramo napredovati kroz stepene ili korake koji će nas odvesti do našeg “konačnog uspjeha“.

Budući da nas uvijek čeka idući korak, nikad nismo zadovoljni onim stepepenom na kojem jesmo pa tako iz vrtića žurimo u osnovnu školu, a zatim jedva dočekamo srednju školu samo da bismo bili “spremni“ za sljedeći važan korak – fakultet.

Taj nas fakultet treba pripremiti za najvažniji korak zvan “samostalan život“, a diploma je zapravo samo kratki predah prije idućih stepeni i koraka, poučava Alan Watts, jedan od najoriginalnijih britanskih filozofa dvadesetog vijeka, ujedno i vrstan teolog

Onda, čim počnemo raditi, opet se zateknemo u starom sistemu koji od nas traži – ispunjavanje norme, usavršavanje, napredovanje, plaćanje osiguranja…

Zatim se negdje u 40. godini “probudimo“ i shvatimo da nas svi ti silni koraci i stepeni nijesu odveli – nigdje.

Umjesto obećanog uspjeha i vrhunca, dočeka nas praznina i osjećaj promašenosti života.

Posao obavljamo mehanički, samo radi novca ili statusa, te živimo za penziju. A kada dočekamo penziju, zdravlje nam je već toliko narušeno da u njoj više ne možemo ni uživati.

Čovjek je nesrećan jer strogo dijeli vrijeme igre i vrijeme rada, a život je zapravo – igra, kaže Watts.

Pristupimo li životu na taj način, uživaćemo u svakom koraku koji činimo i nećemo razmišljati o tome kada ćemo i kako stići do drugog kraja plesne dvorane ili kraja melodije – jer to zapravo uopšte nije važno. (Izvor: alternativazavas.com)