Kada sam u Bijelom Polju jutarnju kahvu pijem u jednoj kafanici. Dolaze tu profesori, gazde, radnici, penzioneri, putnici namjernici… Što bi rekao uvaženi profesor Medo – ovdje su ti uglavnom oni štone mogu da spavajupa ih žene istjeraju iz kuća kako bi mogle na miru spavati. Raspravljamo o svemu i svačemu. Sve vrhunski analitičari, političari, ekonomisti, inžinjeri, piloti… Ne postoji oblast u koju se ne razumijemo.

Kahve uoči i poslije izbora su zaista posebna priča i ugođaj. Ako nisi kadar „boksovati“ teško da ćeš dobiti riječ. Najgrlatiji agitatori su novopečene gazde. U sve se razumiju. Imaju strogo „povjerljive“ informacije. Igrom sudbine stekli ogromni kapital i zaboravili vlastitu prošlost.

Stekli nove prijatelje i izbjegavaju stare kako ih ne bi podsjećali na minul vremena.

Neposjedovanje elementarne kulture ponašanja sa novcem uticalo je na transformaciju njihove ličnosti. Tako su dojučerašnji plašljivac i danas silnici, bezvrijedni „ugledni.“Sve ima svoju cijenu. Onog momenta kada su prodali dušu đavolu i počeli gomilati imetak dobili su domaći zadatak da obezbijede određeni broj sigurnih glasova, veličaju gospodara i plaše narod eventualnim promjenama. Zato su i u onu skupinu ljudi koji se nazivaju privilegovanim. Danima prije izbora dezinformacijama i zastrašivanjem mobilišu glasačku mašineriju. Svjesni na kakav su način došli do ekstremnog bogatstva održavanjem režima spašavaju i sebe. Od ranog jutra do kasno u noć iz kafane u kafanu, sa sijela na sijelo od usta do usta govore. Šta kukala ti majka ako ti četnici dođu na vlast. Čuli ovo i ono. Ako gospodar padne pala je i država. Još samo ovaj put i sl. Kako bi ispunili zadatu normupo noći, kao što je nekada jedinstveni DPS dijelio oružje,zamiču paketi osnovnih životnih namirnica.

Poseban ugođaj mi prestavlja kahva u prvom postizbornom jutru kada isti oni koju su sve ovo pričali i radili zature priču.Glasa li ti za gospodara. E sad ćeš vidjeti. Tako ti i treba. Sve nećeš, nećeš, a prvi otrčiš na izbore. Neka, ko vam je kriv i sl. Šprdaju se inteligencijom lakomislenih i potrebitih ljudi. Bože sačuvaj.

Zato jutrošnji događaj moram podijeliti sa vama poštovani čitaoci. Za jednim stolom sjede konobar i gazda. Ispred kafane oronuli i nemoćni pas.

Konobar: „Ljudi gledajte ovog psa. Dvadesetak godina je čuvao gazdu i njegovu kuću. Bio mu je vjeran i nikada ga nije iznevjerio. Prvi put kada nije zalajao a trebalo je, istjerali su ga na ulicu. Ovakva ti je sudbina i moja i svih onih koji zarađuju hljeb kod gazdi. Dok budemo mogli „lajati“ držat će nas. Prvi put kada pokažemo nemoć i zatajimo, čeka nas ulica.“

Gazda nije razumio alegorijsku porukukonobara pa će ljutitio: „Nemoj sebe upoređivati sa paščetom. Grijeh je.“

„Ne upoređujem ja sebe sa cukom, već navodim primjer istih sudina. Kraj nam je sličan o tome govorim, samo što ti to ne razumiješ.“

„Aferim konobar. Dao si mi odličnu ideju da napišem blog. Upravo je tako kako si rekao. Jedina razlika je u tome što ćeš ti ako si imao sreće da te gazda osigura bar petnaestak godina poslije šezdeset i pete imati penzijicu od sto dvadeset eura. Naravno ako svaki put kada zatrebaš „zalaješ.“ Grijeh je da radiš svaki dan u sedmici po desetak i više sahata za nikakve pare. Grijeh je i najstrožije zabranjeno sa vjerskog aspekta sticati kapital na potrebitim.Alegorijski govor je govor pismenih,“ uključih se i ja u razgovor.

Doista u čemu je razlika između „konobara“ i „psa“pitam se.

Ako Ti znš, javi mi.