“Mama, što se događa nakon što umremo“?

Svaki roditelj se prije ili kasnije suoči s ovakvim pitanjem, a vrlo je teško znati kako djetetu dati najbolji odgovor. Trebamo li biti otvoreni u vezi vlastitih uvjerenja – bilo da su ona religiozna, agnostička ili ateistička? I je li dobro da odgovor bude takav da uljepšava stvari?

Rezultati jednog iscrpnog istraživanja, koje je 2014. godine objavila grupa razvojnih psihologa (Peggy J. Miller, Karl S. Rosengren i  Isabel T. Gutierrez) vam mogu pomoći da lakše pronađete pravi način da razgovarate s djetetom o fenomenu smrti.

Smrt je tema koja fascinira većinu djece, što dokazuje, na primjer, situacija kada mališani vide uginulu životinju ili biljku. Njihova promatranja, zapažanja, kao i pitanja koja postavljaju u takvim situacijama, jasno pokazuju zdravu radoznalost dok se trude shvatiti “složenost života“. Pa, ipak, za većinu roditelja razgovor s djetetom o fenomenu smrti je tabu tema.

Umjeren strah od smrti je prirodno stanje koje se povremeno javlja kod svakog čovjeka pa je odraslima, koji i sami često izbjegavaju ovu tematiku, naročito teško da o tome razgovaraju sa djecom. Stvar je još delikatnija jer pogrešan pristup ovoj problematici može dovesti do intenziviranja straha od smrti, što može ugroziti normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu.

Zato je važno da roditelji priđu ovom problemu na pravi način, ovisno o konkretnim okolnostima. Prije svega, trebamo biti svjesni činjenice da dječja pitanja vezana za prolaznost života pružaju izvanrednu mogućnost da ohrabrimo dječju radoznalost i istraživački duh i podržimo njihovo učenje o, na primjer, biologiji i životnom ciklusu. S druge strane, postoje određene situacije, kao što je smrt bliske osobe, kada je potrebno pokazati veliku osjetljivost.

Što djeca znaju o smrti?

Većina mališana predškolskog uzrasta ne razumije biološke osnove smrti. Oni vjeruju da je smrt drugačiji oblik života, nešto kao produženo spavanje. U toj dobi, djeca vjeruju da samo stari i bolesni ljudi umiru. Mališani ove starosne dobi takođe misle da mrtvi ljudi osjećaju glad, da im je potreban vazduh i da još uvijek mogu vidjeti, čuti ili sanjati. Da bi steklo zrelo biološko razumijevanje smrti, dijete mora imati prethodno znanje o nekoliko ključnih činjenica vezanih za smrt.

Tipično, u školskom uzrastu, djeca postepeno počinju razumijevati da je smrt univerzalna, neizbježna i nepovratna, da prati pad tjelesnih funkcija i vodi do prestanka svih fizičkih i mentalnih procesa. Do 11. godine većina djece shvaća da će svi ljudi – uključujući i voljene osobe – umrijeti jednoga dana i da se više neće “probuditi“.

Međutim, neka djeca će ranije razumjeti ove činjenice i u tom slučaju najvažniju ulogu ima odgovarajuća konverzacija na relaciji roditelj – dijete. Mališani koji su već imali iskustva sa smrću voljene osobe ili kućnog ljubimca, kao i djeca koja su stekla određena znanja o životnom ciklusu kroz interakciju sa životinjama, bolje će razumjeti koncept života i smrti.

Drugi preduslov relativno ranog razumijevanja što je u stvari smrt je bolja roditeljska edukacija, bez obzira na inteligenciju djeteta. Ovo ukazuje na činjenicu da roditelji mogu pomoći svojoj djeci da razumiju pojam smrti na taj način što im omogućavaju odgovarajuća i jasna objašnjenja bioloških činjenica tokom ranijih godina života.

Religija i kultura takođe imaju važnu ulogu u oblikovanju dječjih uvjerenja. U toku razgovora s odraslima, djeca se često susreću s biološkim činjenicama, ali takođe i s “natprirodnim“ uvjerenjima o životu poslije smrti i duhovnom svijetu.

U spomenutom istraživanju, psiholozi su otkrili da se, kako djeca postaju starija i shvaćaju biološke činjenice o smrti, kod njih obično razvija “dualni“ stav koji kombinira biološka i natprirodna uvjerenja. Na primjer, desetogodišnjaci mogu prepoznati da se mrtvi ljudi ne mogu pokrenuti ili vidjeti što se događa oko njih zato što su njihova tijela prestala “raditi“, ali u isto vrijeme vjeruju da oni sanjaju.

Iskrenost  i osjetljivost

Rezultati ove studije  o dječjem razumijevanju smrti pružaju veliki broj implikacija kako najbolje razgovarati s djetetom o ovoj složenoj i vrlo osjetljivoj temi.

Najvažnija stvar je ne bježati od teme – nemojte ignorisati dječja pitanja ili pokušavati promijeniti temu. Umjesto toga, shvatite dječja pitanja kao priliku da zadovoljite njihovu znatiželju i doprinesete postepenom boljem razumijevanju životnog ciklusa. Takođe, pažljivo slušajte i analizirajte što djeca pitaju ili kažu o smrti, jer će vam to omogućiti da procijenite njihove osjećaje i nivo razumijevanja i na taj način da date odgovarajuće objašnjenje.

Važno je imati na umu da pojednostavljen odgovor može biti nepotpun i neprimjeren, a previše složeno objašnjenje može dovesti do konfuzije i eventualne neželjene reakcije djeteta.

Na primjer, detaljne informacije o tome kako je neko umro ili što se događa s mrtvim tijelom, mogu uzrokovati nepotrebnu brigu i strah, naročito kod mlađe djece. Osim toga, za neku djecu ideja da preminula osoba nastavlja nas promatrati može biti uvjerljiva, dok za drugu djecu to može biti izvor dodatne konfuzije.

Još jedan ključni aspekt je taj da treba biti iskren i izbjegavati dvosmislenost. Na primjer, ako kažemo djetetu da umrli samo “spavaju“ to može dovesti do situacije da dijete povjeruje da se mrtvi ljudi mogu probuditi, što ih kasnije može dovesti do razočarenja.

Istraživanje je pokazalo da su djeca koja razumiju normalnost, neizbježnost i konačnost smrti uglavnom bolje pripremljena i biće u stanju bolje shvatiti fenomen smrti kada se ona dogodi u djetetovom neposrednom okruženju. U stvarnosti, djeca s takvim razumijevanjem pokazuju manje straha od smrti. (Izvor: Atma.hr)