Razmisljam kako da pocnem ovaj blog.

Da li od pocetka ili od kraja?

Da li sa uvodom o filmu “Constant gardener” ili jednostavno od osjecaja koji mi je ostao a to je : WOW.. kakvo mjesto!

Na put sam krenula sa mojim drugom i provjerenim safari avanturistom Lorenzom Rizzi Bisnelli – Il Capo. I prvo, odmah da se njemu zahvalim na predivnom iskustvu i na cinjenici da smo se vratili zivi, zdravi i bez ikakvih problema na putu. Pazite, ovo nije cist sablon: krenuli smo u sred kisne sezone sa spoznajom da je dosta puteva poplavljeno ili, kako kazu Englezi, da je “ put pojeden”. I, naravno, uzdali smo se use i u svoje kljuse.

 

Sa nama je posao i Lumbai, sada vec i moj projatelj, koji nam je bio vodic, prevodilac, kuvar i pripovjedac.

I prica krece ovako …

Polazak u subotu ujutro u 7:30 iz Najrobija. Kisa nas je isparatila i vec na Ngon road je bio zastoj. Nastavljamo kroz Karen i tamo zastoj. Poplavljene ulice, ali mi hrabro idemo ka nasem cilju i vec tada se smijemo ja i Capo i kazemo “koje smo mi budale… dje smo krenuli u sred kisne sezone “.

Ali ni na cas nismo pomislili da se vratimo ili da promijenimo marsutu.

Lumbajija smo uzeli u Ngon town.

Sretan je sto me opet vidi. Bili smo zajedno u Turkani 2012 godine.

Kratko cu samo pomenuti mjesta kroz koja smo prosli. Ovo ce meni vise sluziti kao podsjetnik a vama mozda nije ni interesantno, osim ako ne krenete na ovu bandu. Elem, kao sto rekoh, prvo je Karen, Bulbul, Ngong, Matasija (na masaji jeziku vrsta zbunja-trave), Kiseria, Corner baridi (hladni cosak), Kisamis, Kajido west, Oltepesi, Esenerou, Kamakuru i na kraju grad Magadi.  Jednom rijecu, posli smo u zemlju Masaji ljudi.

I ovdje pocinje prica o Masaji ljudima, ispricana od Lumabija koji je rodom iz Turakane. On kaze:

Znas, Gordana, Masaji ljudi su stocari i oni dolaze iz doline Nila, sjeverno od jezera Turkana. Turkana, Masaji, Samburi, Camus i Ngasa ili Ongamo vuku korjene od istih predaka. Pripadaju grupi plemena koja govore Maa jezikom. Ovaj jezik je takodje povezan sa Lotuko jezikom koji se govori u Juznom Sudanu.

Za vrijem naseg putovanja, ja sam naucilia samo jednu rijec na Maa jeziku, a to je “Sopa” -pozdrav za Masaji ljude 

Maa plemena su bili stocari koji su se kretali dolinom Rift VALLEY, uz korito rijeke i tako su isli od Turkane ka jugu sa svojom stokom u potrazi za hranom i vodom. Prvi koji su se odvojili bili su Samburu – Olojkop, sto znaci “cursed” , “condanati” – prokleti. Maa plemena su pokusavali da im kazu da nije dobro da se odvoje jer ce se onda morati braca boriti izmedju sebe, ali i tada k’o i sada je bilo ludih glava,  te se oni ipak odvojise. Jedan ogranak plemena je ostao i oko  jezera BARINGO.  Oni su se orijetisali na obradjivanje zemlje.

Masaji se vecinom hrane mlijekom, krvlju, a kada je potreba koriste meso od zivog (krave, ovce i koze), koje nerado prodaju, osim kada bas trebaju novac. Poznati su po svojoj visini i posebnom plesu. Sada, nazalost, polako se gubi njihova kultura. Sta ce, i oni moraju da se krecu u korak sa vremenom.

Poznati su i po posebnom nakitu, oglicama koje prave od perli.

Pitala sam Lubaija kako to da im je nakit napravljen od vjestackog materijala, perli od plastike. Objasnio mi je da su perle stigle davno iz Indije, da su Masaji poceli da prave svoj nakit i da je tako ostalo do danas. Nazalost, nisam napravila skoro pa ni jednu fotografiju ovog naroda, jer ne vole da se slikaju, a ako to i dozole traze novac, Posto mi nismo pravi turisti, odlucili smo da cemo te momente cuvati u nasim glavama  a ima i dosta fotografija na netu 

Masaji su miroljubiv narod, vode racuna o svojoj zemlji i stoci.  Sto bi rekao Lumbaji, oni su i znatizeljan narod. Tokom safarija pridruzili su nam se dva puta. Prvi put kada smo stali da rucamo, posjetila su nas tri ratnika. Oni tako dodju, stanu i posmatraju. Rijekto pricaju, barem u pocetku, cak i izmedju sebe. Bili smo za njih bas zanimacija. Capo i Lumbaju su spremali rucak, dok sam ja odmarala. Cude se da zena sjedi a da muskarci spremaju hranu. Posle mi Lumbaji kaze da su komenatrisali i kako spremamo hranu, a da ne palimo vatru (jeli smo salatu).

Zamalo sam postala i Masaji nevjesta. Ugovorena cijena 150 ovaca. Kampovali smo na zemlji koja je mozda (kazem mozda jer su i  oni mali prevaranti, cim vide priliku da uzmu koju paricu – pokusaju)  bila privatna i onda umjesto da platimo rentu, moju saputnici su odlucili da zbune protivnika i da me prodaju. Hahah. Masaji me uzeo za ruku, i znate ono kada je vjestica provjeravala da li su se Ivica i Marica dovoljno ugojili da ih pojede, rekao je: Dobra je, dobra, moze da izrodi 4-6 djece … Ih ..

Na jednom dijelu puta, puta nije bilo , izlazim iz kola i krecem pjeske alternativnim putem koji je tek nicao. Capo dolazi kolima za mnom a oni komenatrisu: Mama je odlucila da tata (Lorezno) umre, jer je on ostao da vozi kola po jako teskom terenu i jos kazu da sam ja izabrala tezi “put” tj. da odgajam djecu. Kod vecine africkih plemena, u trenucima stani – pani, mora da se donese odluka koji ce od roditelja da zivi i da preuzme obavezu odgajanje djece.

Par puta smo trazili i savjete od njih kojim pravcem da krenemo, ali to je bilo poprilicno glupavo sa nase strane: pitamo stocara koji nikada nije vozio kola, a mozda nije ni vidio, da li ima puta i da li se moze stici do mjesta X. Za njih je moguce, jer on gleda iz perspektive  stocara koji svuda ide sa svojom stokom.

Ali da se vratim nasem putovanju…

Prvi dan i dolazak do grada Magadi. Mjesto je poznato po fabrici sode. U kolonijalno doba su, naravno, bili Englezi ovdje a sada su, naravno, Indijci, dok Kinezi ne preuzmu vodstvo. Pisala sam da su nasi prijatelji CBRC uradili zeleznicu, neke puteve a i sada smo vidjeli par lokaliteta sa njima. Njihove namjere nisu poznate lokalnom stanovistvu, ali ih bije glas da su glibavi, neljubazni i da je bilo par incidenata sa Masaji plemenom.

Oko fabrike postoji citavo jedno naselje, bolje receno grad je privatni posjed. Posjeduju ga vlasnici fabrike. Postoji ulaz, tj. rampa na ulazu gdje ostavljte podatke i navodite vasu destinaciju. Fotografisanje kapije i kruga farike je zabranjeno kao da je nuklearni otpad a ne soda voda. Cudno, ali tako je.

Prolazimo pored fabrike i trazimo put koji treba da nas povede na drugu obalu jezera. Srijecemo neke Masaji ljude koji nam kazu da je voda velika i da se ne moze proci. Mi ipak odlucujemo da probamo…..