Mjesto najdalje od kopna leži i južnom Pacifiku, nekih 2.700 kilometara od ostrva Pitkern – negdje na ničijoj zemlji, tačnije ničijem moru, između Australije, Novog Zelanda i Južne Amerike.

Okeanski pol nije zanimljiv samo za istraživače, nego i za satelitske operatere. To je zato što većina satelita prije ili kasnije padne na Zemlju.

Manji sateliti sasvim izgore, ali djelovi onih većih mogu da stignu do površine. Da ne bi pali na naseljena mjesta, usmjeravaju ih ka tački okeanske nepristupačnosti, prenose inostrani online mediji.

Na površini od oko 1.500 kvadratnih kilometara okeanskog dna nalazi se groblje satelita. Zasad ih ima oko 260, i uglavnom su ruski. Tamo su i ostaci svemirske stanice ‘Mir’, koja je lansirana 1986. i ugostila je mnoge timove astronauta i međunarodnih istraživača. Bilo je jasno da ta 120 tona teška skalamerija neće izgorjeti u atmosferi, pa su je 2001. usmjerili ka ovom području. Ribari su primijetili usijane komade otpada kako prelijeću preko neba.

Moduli za snabdijevanje koji putuju ka Međunarodnoj svemirskoj stanici često sagore u ovom području, ali to nikog ne ugrožava. To je zato što je njihov ulazak u atmosferu kontrolisan, a u tom dijelu okeana nema brodova, jer je siromašno ribom i daleko od međunarodnih pomorskih puteva.

Ponekad je, međutim, nemoguće usmjeriti satelit ka polu jer je sistem kontrole otkazao. To se 1991. dogodilo sa 36 tona teškom stanicom Sojuz 7, koja je pala na Južnu Ameriku, i sa američkim Skajlabom koji je 1979. pao na Australiju. Koliko je poznato, ni tada ni kasnije niko nije stradao od udara svemirskog đubreta.

To se sad desilo i sa kineskom stanicom Tijangong-1, nad kojom su kineski inženjeri izgubili kontrolu. Sve do dva sata prije ulaska u atmosferu nije se znalo gdje će pasti. Na kraju je i ona završila u Tihom okeanu, ali prilično daleko od satelitskog groblja.