Nekoliko puta sam trcala u blizini svoje kuce. Svaki put kada bih trcala popodne srela bih staricu koja sjedi, savrseno mirna, prava, ogrnuta upadljivim sarenim platnom  i djecaka koji se igra starom gumom od bicikla. Mahnula bih i  nasmijala se. Ona bi mi odgovorila osmjehom i pokretom ruke.

Nazalost , ja ne mogu vama da opisem taj iskreni osmjeh, tu ljepotu!

Usta se prirodno pomjere, jagodice se podignu, a oci, oci sjaje.

Mozda cu je pitati da je fotografisem i da na taj nacin pokusam da  prenesem emociju.

I tako sam se javljala starici dok jednog dana nisam kolima prosla i vidjela je opet. Stala sam. Ona je prisla sa unukom. Prepoznala me je.

Nasmijala se najiskrenijim osmjehom. Stala sam da popricam sa njom i da joj dam nesto novca. Oslovila sam je sa “mama”( tako nalaze Swahili kultura). Pitala sam je gdje zivi: kaze Dagorreti corner, ali kako ne radi (mislim da ima negdje oko 60 godina ili bar tako staro izgleda) ona samo tako sjedi tu, uvjek na istom mjestu sa svojim unukom.

Pozdravile smo se. Ja sam istovremeno bila i neizmjerno sretna i tuzna. Odlucila sam da cu je stalno posjecivati.

***

Posla sam sa prijateljicom na Hill view. Poseban dio Nairobija. Privatne ulice, sredjena dvorista, zelenilo. Ulazimo u dvoriste kuce, u kucu, i ne mogu se nacuditi da se ovakva kuca nalazi u Nairobiju. Kao iz kataloga! Cista, sredjena, uredna, suncana, … a moja “ mama” sjedi na ulici kao u svom dvoristu.

Razlika.

I da razlika je ocigledna i u broju rijecu koje sam posvetila  ovim sutuacjama. Ipak vise volim moju “ mamu”.