Poruka – pozdrav otkriva da se junaka pripovijesti kreće u manihejskom dramskom obrascu (dobro/prijatelji – loše/neprijatelji)

Dobar pripovjedač, bilo da je riječ o bajkopiscu ili novinaru, svoga junaka uvlači u koloplet zbivanja u kome, kao što u životu i biva, on ima neprijatelje i prijatelje. Neprijatelji su oni koji junaka priče ometaju da stigne do cilja, dok mu prijatelji pomažu u tom nastojanju. Vješt pripovjedač usložnjava dramsku strukturu priče i njen ishod čini neizvjesnijim time što junakove neprijatelje u određenim momentima pretvara u njegove prijatelje i obrnuto.

Do nedavno moćni, neformalno drugi čovjek crnogorskg režima i glavni partijski ideolog Svetozar Marović je, sa lisicama na rukama, iskoristio uključene novinarske mikrofone i kamere da uputi pozdrav svojim “prijateljima i neprijateljima“. Publika koja prati ono što se dešava sa Marovićem, bilo da saosjeća sa njim kao junakom pripovijesti ili se naslađuje zbog nevolja u kojima se sada nalazi, zna da (prema aktant narativnom modelu) on nastoji da dokaže nevinost, izbjegne kaznu i povrati pređašnju moć. Ne zna, međutim, ko junaku pripovijesti pomaže (prijatelji), a ko mu odmaže (neprijatelji), kao što ne zna ni da li će se, u nastavku pripovijesti, neki od sadašnjih neprijatelja prometnuti u prijatelje, a oni koji su sada junakova potpora iz nekih razloga preobratiti u njegove protivnike.

Kada pozdravlja i prijatelje i neprijatelje, Marović moguće upravo ima u vidu ovakve dramske obrte i zato u istu ravan smješta dva suprotstavljena pola.

Poruka – pozdrav otkriva da se junaka pripovijesti kreće u manihejskom dramskom obrascu (dobro/prijatelji – loše/neprijatelji). Budući je riječ o dugogodišnjem političaru i partijskom ideologu, junakov jezik otkriva da mu je blzak način na koji je razmišljao Karl Šmit, njemački teoretičar blizak nacistima, koji je smatrao da je srž politike u razlikovanju prijatelja i neprijatelja, i da neprijatelj nije ništa drugo do “jedno bivstovanje suprotstavljeno drugom“, tako da su, “u ekstremnom slučaju, s njim mogući konflikti koji se ne mogu riješiti niti nekim unaprijed donijetim normiranjem, niti presudom nekog ‘neučestvujućem’ i zato trećeg.“

Na Šmitovom tragu, sadašnji Marović je dosljedan sebi mlađem, kada je prizivao konflit kao uslov budućeg mira (rat za mir) u svojim tekstovima na početku posljednje južnoslovenske drame.

Marović je ovom porukom otkrio i da mu više leži uloga dramskog junaka koga sudbina nemilosrdno iskušava a ne uloga onoga za koga se izdavao sve ove godine – predstavnika građana u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Zato on i šalje dvosmislene poruke o prijateljima i neprijateljima, a ni ne pomišlja da kaže građanima kako je nevin pred njima i Bogom (čak i ako nije) ili da prizna krivicu i zatraži razumijevanje i oproštaj.

Građani su za Marovića samo – publika.