Na pitanje novinara o njegovoj nesmjenjivosti prije neki dan, premijer je u svom poznatom, bahato-ironičnom stilu izjavio: “Skrušen sam što pobjeđujem 25 godina“.

Izjava je izazvala bijes kod dijela uništenih i u svakom smislu upropašćenih građana, ali i kod opozicije, najviše one profesionalne kojoj je opozicionarstvo biznis, najisplativiji biznis za njihove sposobnosti i znanja. Ti opozicionari zamjeraju Đukanoviću na nesmjenjivosti a sami su nesmjenjivi. Pri tome, Đukanović doista pobjeđuje na svim izborima – nebitno kako, a oni stalno gube ili, bolje reći “gube“. Ta vrsta opozicionara kojima je opozicionarstvo postala jedina profesija su obično najglasniji u prozivkama Đukanovića i njegove partije zbog dugovječnosti vladanja i nesmjenjivosti.

Ako su DPS i Đukanović takvi kakvim ih kvalifikuju profesionalni opozicionari, a i ja mislim da jesu – čak da su i gori, zar nesmjenjivost takvog Đukanovića i takvog režima najbolje ne pokazuje nesposobnost tih opozicionara? Što rade jedni te isti decenijski opozicionari na mjestu predsjednika i potpredsjednika partija i poslanika ako nijesu ispunili svoj osnovni cilj – smjenu vlasti, sve da je ona mnogo bolja a ne ovakva kakvu je sami opisuju i kvalifikuju? Odakle nesmjenjivi opozicioni gubitnici crpe svaku vrstu prava – pa i moralnog, da prozivaju nesmjenjivog Đukanovića koji ih stalno pobjeđuje, kada su i sami nesmjenjivi?

Umjesto da se poslije maksimalno dva neuspjela izborna ciklusa povuku ako nijesu uspjeli u onome što je osnovni zadatak svake opozicije i pređu u drugi plan, naši bogomdani profesionalni opozicionari mijenjaju retorike, partije, saveze, ideologije – i uvijek plivaju na vrhu. Na vrhu dna u kome su se našli građani, pogotovu njihovi opozicioni glasači. Za to vrijeme, oni uživaju u privilegijama koje im donosi stalni poslanički status i partijska funkcija. Malo “čupnu“ od poslaničke plate, malo od odbora i službenih putovanja, malo od nemalog partijskog novca koji primaju iz budžeta. U stvari, isti oni koji optužuju DPS za partijsku korupciju su najčešće i sami partijski korumprurani, samo na drugi, opozicioni način. Evo samo nekih profesionalnih opozicionara koji su poslanici i na najvišim partijskim funkcijama – ne godinama već decenijama: Andrija Mandić, Nebojša Medojević, Branko Radulović, Srđan Milić, Goran Danilović, zatim; Predrag Bulatović, Novica Stanić, Velizar Kaluđerović, Emilo Labudović, Aleksandar Damjanović… Samo njih deset lidera, dolidera i vječitih opozicionara ima više od sto godina opoziciono-poslaničko-gubitničkog staža!

Manjine i opozcija:

Ozbiljni politički analitičari – u čemu sam saglasan sa njima, tvrde da su manjine onaj tas na vagi koji omogućuju DPS-u i SDP-u da budu nesmjenjivi. Glasači opozicije kroz komentare na forumima glasno prozivaju manjine zbog te podrške, nerijetko pokazujući otvoreni animozitet, čak upućujući prijetnje manjinskim narodima zbog njihove podrške vladajućim partijama. Opozicija je svjesna tih činjenica, ali ništa ne preduzima da to stanje promijeni. Naprotiv.

Postavlja se logično pitanje: zašto manjinski narodi daju podršku vladajućim partijama?

Čak ako zanemarimo neprimjerenu retoriku koja se povremeno čuje od opozicije, a od koje se manjine plaše, one su “osuđene“ da glasaju za partije vlasti i svoje nacionalne partije i iz sledećeg, jednostavnog razloga: u opozicionim partijama nema nijednog njihovog predstavnika – ni na čelnim partijskim funkcijama, ni na poslaničkim listama. Tražiti i prozivati manjne da glasaju za njih i otrgnu se iz mašinerije vlasti je potpuno besmisleno ako te iste manjine, pored ostalog, vide da u opozicionim partijama nema njihovih predstavnika na mjestima na kojim bi ravnopravno sa ostalim mogli da kreiraju partijsku i ostalu politiku. Uz sve to, neangažovanjem autonomnih i kredibilnih predstavnika manjina u svojim “građanskim“ partijama na visoke funkcije, opozicija dobrim dijelom gubi kapacitet da sa manjinskim partijama formira vladajuću postizbornu koaliciju. Ali, koga briga za smjenu vlasti!? Važno, najvažnije je da profesionalni opozicionari ne napušte svoje funkcije i da se za njih nađe uhljebljenje: poslaničko ili rukovodeće partijsko mjesto.

U DF-u npr, od 18 poslanika u državnom parlamentu nijedan nije iz manjina iako je i “građanski“ PZP jedan od dva glavna konstituenata Fronta. Nijedan potpredsjednik od nekoliko partija koje konstituišu DF nije pripadnik manjinskih naroda. Sa SNP-om koji se deklariše kao građanska partija je ista stvar: od osnivanja, iz SNP-a nikada nijesu delegirali poslanika iz manjina, niti je neko iz njihovih redova bio na mjestu potpredsjednika partije.

Za razliku od opozicije, DPS i SDP strogo vode računa o ravnopravnoj i proporcijonalnoj zastupljenosti manjinskih naroda u svojim redovima: kako u partijskim organima, tako i na poslaničkim listama.

Plašim se da će i u novoformiranim partijama biti slična situacija: i sa manjinama i sa vječitim, profesionalnim opozicionarima, uz male, uglavnom kozmetičke iskorake.

Zato, kolege forumaši i iskreni opozicionari, krivce za postojeću situaciju i nesmjenjivost režima malo potražite i u vječitoj opoziciji i opozicionarima, a ne isključivo u vladajućim partijama i manjinskim narodima.