” Da smo prije rođenja razum imali nikada ne bi došli na ovaj svijet”

Ovaj svijet pripada podlacima, zlim ljudima i glupacima, i u njemi je bolje biti nijem, slijep i gluv.

U naše vrijeme je na cijeni glupost, a za razum ne mozeš da kupiš ni zrno boba.

Raskošne dvorce i bogatsvo dobijaju na dar ništaljudi, a čovjek blagorodni i hleba ne vidi.

Sva blaga ovog svijeta su data podlacima, a ne umnim i blagorodnim.

Oče, Ti i nijesi previše darežljiv – koliko samo razbitih srca, prepunjenih bolom i tugom, nesrećnih, živi u ovom svijetu, a koliko ih je tek takvih napustilo ovaj svijet.

Da! Ja sam grešan jer si me Ti stvorio takvog; pa zašto me onda kažnjavaš?!

Lako je oprostiti bezgrešnome – meni oprosti Oče.

Sa radošću i spokojem u duši dolazimo na svijet, a odlazimo sa suzama, nesrećni, prepunjeni grijehom i zlom.

Da smo prije rođenja razum imali nikada ne bi došli na ovaj svijet.

Da li bi iko i mogao pomisliti da su ove riječi napisane prije gotovo 1000 godina?!

Naravno ne! Jer, ovako nešto – reklo bi se pripada samo nama i našem vremenu. Uostalom, mi smo toliko sebični da ne možemo ( ili nećemo) da prihvatimo činjenicu da je, nekada u prošlosti, moglo postojati nešto gore ili bar slično onome što se dešava danas, kod velike većine naroda u svijetu.

Ove riječi ( i još mnogo, mnogo ljepših ) napisao je Omar Hajam ( Hijas ad-Din Abul-l- Fath Omar ibn Ibrahim ), persijski poeta, filozof, astronom i matematičar, koji je živio u XI i XII vijeku ( 1048-1131)

Evropljanima je postao poznat tek 1859-te, i to nakon publikacije Edwarda Fitzgerlada, engleskog pjesnika, koji je objavio knjigu: Omar Khayyam : Rubayat, u Londonu 1859.

(Rubaj – četvorostih : flozofsko- aforistička lirika )