Piše: Biljana Vankovska

Jedna poznata replika iz Hakslijevog „Hrabrog novog svijeta“ glasi: „Dragi moj mladi prijatelju, civilizacija apsolutno nema potrebu za tim da neko bude plemenit ili heroj. To su sve simptomi političke neefikasnosti. U dobro organizovanom društvu kao što je naše, niko nema mogućnosti da bude plemenit ili heroj.“

Mada se radi o distopiji, ipak ovakvo stanje je nešto posljednje čega se zemlje iz bivše SFRJ trebaju plašiti. Sa nezaliječenim ratnim ranama i sa slabim državama, potreba za herojima i vrlinama je više nego očita. Ali, ko su heroji našeg doba? Da li njihov heroizam i vrline idu ruku pod ruku. Stvarnost je tužna: naši su dani veoma nalik onih o kojima je pjevao Vladislav Petković Dis daleke 1910. godine. Tu su i riječi Dubravke Ugrešić koja konstatuje da su „vrijednosti promijenile predznak preko noći: ubojice su postali heroji, ordinarni lopovi poslovni ljudi, a polupismeni učitelji – ministri za kulturu“.

U ovakvim vremenima, koja nisu dovoljno odmakla od konflikata, a nisu ni dovoljno blizu demokratije, najveći izazov je razlikovanje heroja od „heroja“, podjednako kao i lažnih proroka od onih koji posjeduju mudrost i plemenitost. Problem je inflacija „heroja“ i proroka o kojima je veliki pjesnik Koneski pisao: „Doći će vreme lažnih proroka koji će vas tobože u moje ime skupljati po trgovima, dizaće galamu do nebesa i udarati u grudi“. No, najprije se radilo (samo) o likovima iz obnovljenih istoriskih čitanki, o rehablitovanim vojskovođama, velikanima i zločincima iz „slavnih vremena“. A onda su došli novopečeni generali, pukovnici i dobrovoljci, praćeni armijom ljudi od kojih su neki bili primoravani, a drugi su vjerovali da se moraju odazvati pozivu države/nacije. Ratni su se sukobi završili, a neki od tih ljudi su postali dio establišmenta, dok je većina odsluživši svoje bačena na margine društva.

Kao što vrijeme prolazi (a time nastupa zaborav i neke nove generacije dolaze koje uče iz novih čitanki), pod uticajem amnestije i isticanja kazni haškim osuđenicima, tako raste broj i živih „heroja“. Po pravilu, haški su osuđenici svuda bili prikazivani kao narodni junaci, a čak i nakon sudskih postupaka u kojima je bila utvrđena krivica, vraćaju se kući kao vitezovi i mučenici. O amnestiranima da i ne govorimo…

Istini za volju, iza masovnosti i pompeznosti kojim su bili dočekivani stajala je snažna stranačka logistika. Ovi ljudi jedva i da su dobili pravu slobodu; nisu se pokajali i zatražili oproštaj od svojih žrtava i njihovih porodica, ali nisu se oslobodili ni njihovih političkih patrona (koji su im plaćali advokate državnim novcem) – osim kada su sami postajali politički lideri. Oni bivaju aktivirani po potrebi, staju iza stranačkog lidera kome očajnički treba patriotski oreol da bi sakrio izgubljeni ugled, kredibilitet i legitimitet. Realno, njihova moć da pokrenu akciju nije velika, ali zato i dalje raspolažu simboličkom moći i ostaju nedodirljivi za svaku javnu kritiku i za prezentiranje njihove prave uloge u kontekstu izvršenih dela za vreme rata/konflikta. Najvbolji dokaz ovoga je upravo lik Johana Tarčulovskog , koji je eto postao dio putujućeg cirkusa jedne korumpirane vlasti.

Heroji, oni bez znaka navoda, ostali su neopjevani i zaboravljeni, ili su već davno digli ruke od svega i povukli se u svoju samoću. U ona vremena-nevremena, kada su mnogi hvatali (etničku) stranu ili oružje u ruke da bi pokazivali snagu često nad nevinim civilima, oni su bili „kukavice“; dezertirali bi ili stajali u odbranu svojih susjeda (kao Srđan Aleksić) ili su bili mirovni aktivisti. U vrijeme sveopšte mržnje, oni su pokazivali da je najherojskiji čin briga za Drugoga, za različitog i za slabijeg. Za razliku od „heroja“, oni su ostajali bezimeni.

Pod dejstvom političkih „bombi“ u Makedoniji je ovih dana, sasvim neočekivano, postao poznat pripadnik bezbjednosnih snaga o kome se nikada ranije nije znalo u javnosti, samo zato što je postao kolateralna žrtva bespoštednog političkog rata. Ni kriv ni dužan, ostao je osramoćen i ponižen sa obje strane. Naime, čovjeku je bilo pomenuto ime u jednom od snimljenih razgovora, u kome ministarka unutrašnjih poslova traži od šefa službe državne bezbjednosti da se nekako uredi da država izgubi sudski spor da ovaj čovjek ne bi vraćao natrag odštetu koju mu je država jednom dodijelila, a onda tražila nazad. Na snimku se čuje glas ministarke koja kaže sljedeće: „… ma šta god bio, bio on i goveče, ipak Makedonac je, ranjen u ratu. A i da nije takva stvar, pomaže nam u Palanci, u kumanovskom regionu nam je pomogao, sa ovima, znaš, invalidima, ovakvima-onakvima…“.

Ovo je zaista žalosna ilustracija tretmana onih koji su bili „topovsko meso“ u vrijeme sukoba, a koji su tovar državi u vrijeme mira. Vjerujem da nije sam ovaj čovjek u pitanju, jer srela sam mnogo sličnih u okviru Inicijative za REKOM. Ali, ovdje malo ko postavlja pitanje o etičnosti i odgovornosti opozicije koja se igra ljudskim sudbinama, ljudskim dostojanstvom i ugledom samo da bi zaradila neki politički poen. I nije ovo ni prvi put, a plašim se da neće biti ni poslednji.

U vrijeme političke neefikasnosti, kolaps institucija i vrijednosnog sistema, javnost kao da je raspisala konkurs za junaka koji će se suprostaviti Zlu. I tu se negdje pojavljuje još jedna muževna figura drugog bivšeg učesnika konflikta, bivšeg policijskog generala koji je obznanio da sebe ne smatra Don Kihotom, nego Gladijatorom (a-la Russell Crowe). Prije samo godinu dana, ovaj isti čovjek je bio na velikoj muci da dobije podršku i skupi 10.000 potpisa da bi se kandidovao za predsjednika države, a danas je već nazvan gromadom, moralnom i pametnom figurom, i to upravo od onih koji su nas tada ubjeđivali da je kandidat opozicije ustvari nezavisan kandidat.

Bivši general Angelov je nedavno bio reizabran za lidera svoje političke stranke koja okuplja bivše veterane, ali se sada zahtijeva da se to zaboravi jer je u očima javnosti dobio ulogu aktiviste i kao heroj trenutka postao nedodirljiv. Čovjek vodi bitku za oslobađanje javnog servisa (MRTV), što je po sebi veoma legitimna stvar imajući u vidu njenu instrumentalnu funkciju za održanje režima Gruevskog i cjelokupne partizacije. U pozivu javnosti, poslanom preko Facebooka, Angelov je napisao i post scriptum „vjerujte mi, znam šta radim“.

Dio javnosti ima potrebu da vjeruje, da prati, da se osjeća snažnim pored snažnog muškarca. Nije ni važno da li on zaista zna šta radi kada kaže da će silom upasti i osvojiti javni servis, da li ima plan i program za izlaz iz krize. Najveća opoziciona pera mu se već klanjaju i priznaju kao važan dio fronta za rušenje vlasti – a za poslije, vidjećemo šta ćemo s njim i njegovom strankom. Lično, poznajem čovjeka i cijenim ga kao ličnost sa integritetom, ali nisam spremna da mu na riječ vjerujem da zna šta radi. Čak se pitam da li će se, ukoliko uspije da uđe u studio MTV, naći u poziciji sličnoj onoj iz vica u kome je neko konačno otvorio vrata Jehovinom svjedoku.

Ideja o heroju, kao čovjeku posebnog kova (veteranu ili političaru, svejedno), sa vanrednim sposobnostima, je krajnje neegalitarna. Ona je prihvatljiva za one koji imaju potrebu da vide oličenje spasioca, mesije, pa i često se čuju kako kažu „i ja sam … “. Neki kažu, Makedoniji nisu potrebi eksperti u (budućoj) ekspertskoj vladi; potrebni su ljudi sa kredibilitetom, integritetom, sa čistom savješću i vizijom. Zvuči divno, ali kada gledaš u ponor, a on ti uzvraća pogled, potrebniji su ljudi koji gaze po zemlji, koji nisu „heroji sa mudima“, ali koji su spremni da sav svoj profesionalni kredibilitet stave u funkciji oporavka nečega što je uništeno od strane političara, a koji su pritom svjesni da će odmah nakon toga biti zaboravljeni kao i veterani.

Što se MRTV tiče, ona jeste velika sramota za društvo i za medijske slobode. Ali kako se svi slažu, pa čak i general, da se ne radi o uticajnom mediju (niko i ne sumnja da on izvršava propagandističke funkcije, pa čak i članovi vladajuće stranke u slobodno vrijeme radije gledaju bolji program), u trenutnoj političkoj drami njeno osvajanje nije neki veliki prioritet – osim u hipotetičkom „rumunskom scenariju“.

Javni pritisak je bolje okrenuti ka članovima parlamenta za koje se zna da se nalaze u svojevrsnim dužničkom ropstvom. Naime, svako od njih je još prije izbora morao potpisati mjenicu na veliki iznos na ime stranke i blanko ostavku, kako bi ih vrh stranke bolje kontrolisao. Oni su ti koji se prvo moraju izboreti za ličnu, a time i našu slobodu. Kao pretstavnici naroda i nosioci narodnog suvereniteta, onu mogu učiniti nešto u okviru najvažnije institucije parlamentarnog sistema. Upravo sada imaju i istorisku priliku da ostanu upamćeni kao pretstavnici naroda, a ne kao podanici lidera.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin