“Taj je težak bar nekoliko miliona”

“Ma kakvi?!”

“Ja ti garantujem životom!”

” Nema potrebe, Den. Lično znam čovjeka”

” Ma pušti ti to što ga znaš, valjda ja bolje znam no ti. Kažem ti, ima najmanje 6-7, a ja sam 100 % siguran da ima više od 10 miliona”.

Inače, Den ( Danilo iz Konjuha) je stara emigracija, i već je preko 60 godina u Sjevernoj Americi. U prvo vrijeme živio je u Pensilvaniji, a kasnije je otišao u “tople krajeve “- dolje u Kaliforniju, i evo već preko 12 godina živi sa svojim psom Houndom u San Dijegu. Čvrsto je uvjeren da su se Titovi najbliži saradnici toliko mnogo “nakrali” da su obezbijedili čak i svoje pra-praunuke.

A prvo što sam uočio kad sam emigrirao u Sjevernu Ameriku bilo je to da ogromna većina naše emigracije živi getoiziranim životom i da su, stoga, i sve njihove informacije i misli getoizirane. Vjerovatno se sjećate Kusturičinog filma “Underground”. E! Ta naša emigracija živi upravo isto kao i ti “Kusturičini partizani ” zatvoreni u podrumu, bez bilo kakvog kontakta sa spoljašnjim svijetom, uz strogo dozirane informacije iz njihove “ratne prošlosti”; a život kao život prolazi mimo njih, ostavljajući za sobom emigraciju unutar ramova njihove prošlosti. Nikada do tada nijesam imao priliku da čujem da neko tako olako tvrdi i “garantuje” za sve, kao što to naši ljudi vole da rade. Nema te ( čak i najbanalnije stvari u životu ) za koju vam naš čovjek – a u nedostatku argumenata – neće za svoje uvjerenje olako ponuditi “svoj život kao čvrstu garanciju”. I što je najčudnije od svega, ta stvar za koju se “garantuje životom” obično je nevažna i gotovo beznačajna.

Tako, i onaj gornji dijalog je moj spor sa Denom koji bezuslovno tvrdi da je mome dobrom prijatelju, a sinu bivšeg prvog Titovog saradnika, otac toliko ostavio novaca da i on i njegovo potomstvo ne moraju da brinu za svoju budućnost. Njegov otac je bio, kaže, “glavni za Crnu Goru”. Da! Bio je, odgovaram, ali njegov otac kao i svi iz te državno-partijske nomenklature nijesu ostavili svojoj đeci ama baš nikavo bogastvo. Moj prijatelj je, nastavljam dalju argumentaciju, sa samo par stotina dolara u džepu, napustio bivšu Jugoslaviju i kao elektroinženjer otišao u Sjevernu Ameriku. Sve što je tamo stvorio, stvorio je sam, i ” bogat ” je upravo onoliko koliko može sa svojom nevelikom penzijom da živi u Sjevernoj Americi (relativno) skromnim životom. I tako, sva tvoja priča Den, o njegovom ogromnom bogatstvu ( koje mu je otac navodno ostavio ) je samo puka izmišljotina.

Den, međutim ne posustaje i pokazuje mi novine na internetu, koje prenose informaciju da su Marovići uništili Budvu i da su pokrali milione, i da je kao dokaz tome, Đina, Svetova žena imala skrivenih 3.8 milona eura na računu HSBC banke u Švajcarskoj. Pokazuje mi isto tako, da je njihov sin Miloš težak najmanje 10-tak miliona, isto kao što su i sami crnogorski političari, zatim njihovi sinovi, braća, sestre, kumovi i čak njihovi bliski prijtelji, teški više “nego što košta autoput Bar- Boljari “.

Naš zajednički drug Majk tvrdi da Den često brka pojmove, bez obzira na vrijeme i okolnosti u kojima su se pojedine stvari dešavale. Majkl nas uvjerava da bogatstvo političara u Titovoj Jugoslaviji i bogatstvo političara u sadašnjim državama bivše Jugoslavije su potpuno dvije različite kategorije – isto kao dan i noć, pa je tako, kaže, svaki sadašnji trećerazredni političar bogatiji (u finansijskom smislu) od bilo kojeg prvog političara Titove Jugoslavije.

Ma ista je to fela, kaže Dan; oni i ovi su svi jednaki – nema tu amabaš nikave razlike. Den tako tvrdi i ako – na insistiranje Majka – ne može nikako da navede bar jednog sina, brata, sestru ili kuma političara Titove Jugoslavije koji se obogatio na račun politike, kao što su se “navatirali” ovi današnji ” politički rođaci” u Crnoj Gori.

Kao i uvijek kad mu fali argumenata, Den ljutito optužuje sve koji se ne slažu sa njim da su najobičniji plaćenici i saradnici UDB-e ili ANB-a, i naziva ih ” Čvorovićima”, i odmah nakon toga nervozno popravlja svoju bezbol kapu, što je – u isto vrijeme – znak da će da napusti svoje, kako kaže ” protivnike”.

Cimajući svoga starog psa za liš, i psujući ga na engleskom, polako odlazi u svoj više nego skromni kondo od 500 fita, na ulici Ocean View Blvd blizu Memorial Parka.

Gledajući ih iz daljine, Den i njegov pas Hound, neodoljivo podsjećaju na Kamijevog Salamana i njegovog šugavog psa.

Dragan D. Dragović

Toronto,Canada