Bez namjera da ikog uvrijedim, pravim ovo neuporedivo poređenje.
Na početku, da objasnim (jer je to obavezno, kako ne bih bio optužen da sam homofob), nemam ništa protiv homoseksualaca. Svjestan sam da mi je, možda, neko od dvoje maloljetne djece, moguće, budući homoseksualac. Nemam problema da sjedim u društvu homoseksualaca, smatram da su im prava ugrožena, ali smatram da je pravna država ta koja će kaznenim mjerama štiti njihova prava, te da parada, način kako se sprovodi, i predstavljanje održavanje Parade kao najvećeg problema naše države i društva stvara kontraefekat.
Šef delegacije EU u Crnoj Gori, Mitja Drobnič, čiji rad inače jako cijenim, na paradi izjavi: „Crna Gora je počela sada već da piše doprinos za sledeći izvještaj o napretku.“
O Paradi ponosa se govori tokom cijele godine. Desetak dana pred održavanje to je prva ili među prvim vijestima u informativnim emisijama, a dnevnk TV „Vijesti“ koji sam 
upravo odgledao, posvetio je 15 minuta izvještaju sa Pride-a.
Na Pride dolaze gosti iz regiona, većina NVO daje veoma glasnu i jasnu podršku, intelektualci, javne ličnosti… Sve zapadne ambasade takođe daju punu i nedvosmislenu podršku Prida, a obično i sami ambasadori najuticajnih zemalja učsetvuju na njoj, ili njihovi izaslanici. Iz vlade je tu ministar ovaj, ministar onaj, Ombdusman, a evo i polupismeni Gradonačelnik sa pokradenih izbora je bio na Pridu, podržao je: i svojim prisustvom, i prigodnom izjavom.
Paradu je obezbjeđivalo 1800 policajaca, pola Podgorice je pola dana bilo u putpunoj blokadi.
Nasuprot Paradi, najveći i najgnusniji zločin u novijoj istoriji Crne Gore, deportacija BiH izbjeglica, kojom je u smrt poslato najmanje 80 izbjeglih, nevinih građana BiH, izgleda nikog ne interesujue. Deportaciju samo neki mediji šturo pomenu i to na sami dan deoprtacije, par NVO se reda radi oglasi, ne prave se bilo kakve protestne šetnje, tribine, demonstracije. Ambasadori stranih zemalja se na oglašavaju, čak ni ambasada države čiji su građani deportovani i ubijeni. 22 godine je prošlo od tog ratnog zločina koji je Crna Gora priznala, a niko nije osuđen za njega. Za to vrijeme, Crna Gora, vidimo, napreduje li napreduje u eurotalanskim integracijama, zaštiti i unapređenju ljudskih prava…
A što je sa mojim pravom da mirno spavam, da mi se u san povremeno ne javljaju slike deportacije i otmice u Štrbcima? Što je sa pravom svih onih Omera, Sabahudina, Ismeta koji su odvođeni, šikanirani ili ubijani samo zbog svog „grdnog“ imena? Što je sa nama i našim strahovima od budućih takvih dešavanja, možda ovaj put nekih sa drugim imenima i nacionalnim obelježjima? Da li je važnije i svrsishodnije za prokleti Balkan kazniti krivce za zločine-da se oni ne bi ponovili, ili omogućuti javno pokazivanje prava na drugačije seksualno opredjeljenje? Đe je podrška i pritisak od EU i USA da se kazne, prije svega komandno odgovorni za ovaj ratni zločin? A svi oni znaju čija je to komandna odgovornost i ko je odgovoran za zločin. Zna to i najobičniji pravnik, a na VDT, ali…!?
Da ne bi sve ostalo na „pričam ti priču“, u narednih mjesec do dva ću poslati pisma šefu delegacije EU u Crnoj Gori, ambasadi USA, ambasadi Njemačke, Gradonačelniku Podgorice (koji inače pati zbog svakog i manjeg incidenta nad nacionalnim manjinama, posebno Bošnjacima), rukovodstvu Bošnjačke stranke, IZ u Crnoj Gori i Reisu Fejziću, relevantnim NVO u CG i okruženju, intelektulacima, redakcijama medija…, da sa makar desetinom žara i prostora kojim su pratili ugrožena prava LGBT osoba, ispratili i podržali Pride, isprate i podrže moje buduće akcije za neodložno rasvjetljavanje i kažnjavanje ratnog zločina deportacije, te organizovanje mimohoda u znak protesta širom Crne Gore zbog neprocesuiranja tog, lako rješivog ratnog zločina. Pitam se da li će Premijer prije svih (!), Predsjednik države, Predšjednik Skupštine, Gradonačelnik Pogorice, ministri ovaj i onaj, ambasadori USA i Njemačke, Ombdusman ovaj i onaj, intelektualci i javne ličnosti biti u tom protestnom mimohodu, davati javnu i nedvoslimsilenu podršku ovoj akciji? Valjda hoće? Ili, trebalo bi da hoće!
Što se tiče organizacije, ona će koštati, siguran sam, neuporedivo manje nego što je koštala organizacija Parade, a dovoljno će biti destak policajaca za obezbjeđenje mimohoda u više gradova Crne Gore. Uz to, uz svo uvažavanje prava LGBT osoba, siguran sam da je rješavanja ovog pitanja, dakle, procesuiranje prije svega komandno odgovornih za deportaciju BiH izbjeglica – a onda i izvršioca, za Crnu Goru i region mnogo važnije pitanje od Pride-a.
Dok se ne riješi pitanje deportacija, svi znamo, ili bi bar trebali znati, ne mogu se riješavati ni druga pitanja iz oblasti pravde i prava, kako manjinskih tako svih ostalih.
Ako dobijem medijsku i drugu, gore navedenu podršku, upola manju od podrške pravima LGBT populaciji i organizovanju Pride, bez dileme, ovaj ratni zločin će morati biti najzad riješen i procesuiran. To bi bio onaj pravi, nefingirani put, da Crna Gora ostvari ogroman, odlučujući napredak u novom izvještaju EK, kako reče gospodin Drobnič. Put, kojim bi se trasiralo i sve ostalo: od ispunjevanje poglavlja 23 i 24, do ostvrivanja stvarnih prava svih manjina, pa i LGBT osoba.
Evo kako provladini mediji spinuju javnost povodom deportacije, đe svu krivicu svaljaju na Slobodana Pejovića a ne na onog ko kao predsjednik vlade tada i sada, bez ikakve sumnje snosi komandnu odgovornost za ratni zločin deportacije:
Vahida Rikalo, kojoj su crnogorski policajci s proljeća 1992. godine uhapsili tri sina i isporučili vlastima Radovana Karadžića, sahranjena je juče na sarajavskom groblju Vlakovo.
Sklanjajući se od ratnog vihora u Bosni i Hercegovini, trojica Vahidinih sinova, Husein, Zaim i Midhad, su se sa svojim porodicama sklonili u Crnu Goru, ali su ih, zajedno sa više od stotinu bosanskih izbjeglica, ubrzo uhapsili policajci u Herceg Novom i predali Karadžićevim vlastima. Braća Rikalo su potom sprovedena u Kazneno popravni dom u Foči, od kada im se gubio svaki trag.
Starica Vahida je godinama tragala za sudbinom svojih sinova, no tek su početkom maja ove godine posmrtni ostaci njenog sina Zaima identifikovani u forenzičkom centru Visoko kod Sarajeva. Tu su smješteni još 2003. godine, nakon što su pronađeni u masovnoj grobnici Mrežice kod Miljevine, opština Foča. Trebalo je da prođe punih jedanaest godina da se uz pomoć DNK sazna o kome je riječ.
0411pejovicVahida Rikalo je sahranjena pored svog sina Zaima. Bila je prisutna kada su crnogorski policajci odveli u smrt njene sinova, baš kao i njena kćerka Elvira. Kao što je poznato, Elvira Rikalo je kao vođu hapsitelja njene braće označila inspektora policije iz Herceg Novog, Slobodana Pejovića. “Te krvave oči nikada neću zaboraviti”, posvjedočila je Elvira u dokumentarnom filmu Šekija Radončića “Heroj našeg doba”, govoreći o Pejoviću.
Crnogorsko tužilaštvo je ovih dana obznanilo da je – navodno u nedostatku dokaza – arhiviralo krivičnu prijavu protiv Slobodana Pejovića za učešđće u tom zločinu koju je podnio Šeki Radončić, poznati publicista i autor dva filma o deportacijama 1992. godine.
0411sekiradoncicUčesnici dokumentarnog filma „Heroj našeg doba“ su pred crnogorskim tužiocima svjedočili o ulozi crnogorskih policijaca i samog Pejovića u lovu na Bošnjake i brutalnom hapšenju proljeća 1992. godine. .
U jučerašnjem razgovoru za dnevni list „Dan“ Radončić je istakao da je javno zatražio od crnogorskog tužilaštva da mu dostavi zvaničan odgovor na njegovu krivičnu prijavu, na što je po zakonu obavezno, kako bi se, kako je rekao, stekli i formalni uslovi da Slobodana Pejovića on i porodice deportovanih procesuiraju Tužilaštvu za ratne zločine u BiH.
http://www.portalanalitika.me/drustvo/vijesti/168251-umrla-majka-brae-rikalo-likvidiranih-nakon-deportacije-iz-crne-gore-
Da bih bio krajnje jasan:
Uopšte ne branim Slobodana Pejovića. Pejović mi je interesantan kao junak-ako je bio, kao zločinac mi je potpuno nebitan. Bitan je nalogodavac – komandno odgovoran.
Nije bitan SS vojnik koji je hapsio Jevreje, deportovao ih u logore smrti, već onaj ko je dao komandu da to taj SS vojnik radi. Normalno, odgovaran je i taj vojnik(Slobodan Pejović u ovom slučaju ako je hapsio), ali je odgovornost pukih izvršitelja neuporediva sa odgovornošću onih u čiji ime se odluka sprovodila. Međutim, u nepravnoj, nečojskoj, moralno uništenoj Crnoj Gori, stvar se nemjerno okreću naopačke.
Kad-tad će komandno odgovorni odgovarati za ovaj ratni zločin, u to sam siguran. A odgovarat će i oni koji su ga medijskim obradom prikrivali, makar moralno će odgovarati – ni u to ne sumnjam. U suprotnom, bićemo ovo što smo trenutno – društvo sveopštih posrnuća i truleži.