Prije 10 ili 11 godine kada sam još vjerovao u državu, društvo i njihov napredak,  i imao entuzijazma, ne mogavši da gledam ogromnu deponiju smeća na obali Skadarskog jezera odlučio sam da pokušam sprovesti  akciju čišćenja. Najprije sam se obratio Nacionalnom parku Skadarsko jezero da mi pomogne u naumu jer je njihova zgrada tik pored te deponije – nije ih interesovalo. Gledajući turiste, i to mahom strane, kako zastaju baš na tom mjestu da bi uživali u pogledu na jezero, te njihove zaprepašćenosti kada ugledaju deponiju, osjećao sam građansku stid.

Obratio sam se zatim jednoj NVO čija je oblast bila ekologija. Predsjednik te NVO kojeg sam tada prvi put u životu vidio i sreo, bio je voljan da pomogne u svakom pogledu: da obezbijedi kamion za odvoz smeća, da on lično sa par njegovih kolega dođe na čišćenje deponije.

Bio sam prijatno iznenađen jer sam mislio da većina tih NVO samo priča prazne priče i uzima novac.

Jednog vrelog junskog dana pokupili smo se nas osmoro: 5 nas iz sportskog kluba čiji sam osnivač i predsjednik, i njih troje iz navedene NVO. Po najvećem žaropeku smo čistili deponiju punu frižidera, šporeta, automobilskih guma, sa milionom kesa, uginulim životinjama čak, higijenskim ulošcima i svakojakim drugim gadostima. Pored visoke temperature i sunca,  posebnu neprijatnost su nam pravile zmije.  Zmija je bilo na desetine, sve uglavnom vodene, ali je krajnje nelagodno kada rukama podignete npr.gumu a nekoliko zmija izmigolje ispod nje. Predsjednik NVO koja nam je pomagala radio je ravnopravno sa nama, cijeli dan. Uz rad, brzo je počela šala, druženje, priča, smijeh…, a onda je i posao, koliko god bio neprijatan, bio lakši. Napunili smo dva kamiona  onog  najružnijeg, neorganskog  smeća,  a toliko je još ostalo neočišćeno, uglavnom organskog otpada (granje, stabla, trava…).

Predsjednik te NVO u međuvremenu je postao lider jedne partije i Narodni poslanik. Od onda sam ga vidio samo jednom, na nekom protestu đe smo se korektno, građanski pozdravili. Kada bi po forumima napadali njega lično, iako ne simpatišem njegovu partiju, stajao bih mu  u odbranu riječima:  „ bio je dobar momak ako ga politika nije pokvarila“,  te bih u par rečenica naveo već opisano.

Prije nekih pola godine, kao što sam već ovdje u dva navrata pisao, nezakonito mi je  spriječen prilazak i korišćenje rijeke Cijevne kao javnog dobra (http://www.pcnen.com/portal/2014/01/30/crkva-na-rumiji-3/). Trebali su mi neke informacije oko tih prava  koje nijesam dobro poznavao, i pade mi na pamet ko bi ih treba dobro znati – upravo on! Eto pomislih: em ću dobiti pravu informaciju, em njemu cijeli slučaj može poslužiti, možda, da politički poentira, jer ta nezakonita zabrana pogađa sve garđane koji idu na Cijevnu a ne samo mene, i problem je učestao i opšti.

Nazovem ga telefonom na broj koji od onda nije mijenjao, kao ni ja moj, predstavim se.

Nije me zaboravio, zvučalo mi je kao da je prijatno  iznenađen pozivom. Po kratkoj razmijeni onih uobičajnih,kurtoaznih pozdrava i pitanja, prešao sam  na stvar: „Izvini, imam neki  LIČAN problem koji zasad ne mogu da riješim institucionalno, pa bi mi bila potrebna tvoja pomoć ako mi je možeš pružiti. I izvini ako sam te prekinuo  u nekom poslu…“

„Znaš, upravo idem na neki sastanak, čim se završi  javljam ti se“, kaže mi.

„U redu, hvala“, odgovaram.

Nikada mi se nije javio poslije toga, a ja ga normalno nijesam ponovo zvao, niti ću.

Zaboravnost ili poslaničko-liderski osjećaj važnosti?

Skoro sam siguran u ovo drugo jer je tipično za nas, za naše „lidere“ i Narodne poslanike.  Ako griješim, neka mi ide na dušu.