Prva priča: (ujedno i najdraža mi za ispričat)

Gojko je moj drug, prijatelj i komšija – od rođenja. To je jedan od par prijatelja koje čovjek stekne u toku svog života, ostalo su manje ili više prolazna poznanstva.

Gojko je onih ružnih, profašističkih godina sa početka 90-tih bio uz mene kada su mi mnogi okrenuli leđa zbog imena i vjere. Pokušao me zaštiti onoliko koliko je mogao, a sva moć mu se sastojala u pružanju verbalne podrške. Drugu moć nije imao ni onda ni sada, a meni je ta njegova pomoć i pomoć  nekolicine ljudi poput njega tada značila više od svog novca i moći ovoga svijeta, pomogla mi je da ostanem pri svijesti, ako sam uopšte poslije svega pri njoj.

I on je na samom početku našeg pakla bio zaveden režimskom, profašističkom propagandom, te se kao takav odazvao pozivu: “da brani domovinu“ – na zidinama Dubrovnika. Tamo je na licu mjesta vidio o čemu se radi, a radilo se (po njegovom kazivanju) o pljački, paljenju, rušenju, ubijanju, opijanju do besvjesti …, dok organizovanog otpora skoro da nije bilo. Nije bilo ni Kurda, ni mudžahedina i ostalih stranih plaćenika, već  unezvijerenog i od straha premrlog lokalnog stanovništva. Bilo ga je stid i sram što je tu, shvatio je sa kim je i što radi, bacio oružje i dezertirao…

Odmah potom se priključio LSCG-u…

Prolazile su godine,  ja i Gojko smo se družili, borili koliko mogli, pružali podršku jedan drugom kada smo mogli i koliko smo mogli. Očekivano, standard nam se srozavao,  a moralni nazori su nam bili na svakodnevnim iskušenjima.  Znali smo da se treba prikloniti režimskoj većini i na taj nači snaći: “jer samo se nesposobni u ovom vremenu ne mogu snaći“ – kako nam je poručivao tadašnji i sadašnji premijer, ili preći  u (u jednom periodu najprofitabilniju kategoriju ljudi)  kategoriju tzv.“bivši liberali“ koji će pod tom krinkom biti jedna od poluga režima. Sa ponosom smo nosili svoju nesposobnost koja se ogledala u nepristajanju na režimska agitovanja, učestvovanja u raznom švercu, zelenašenju, šticungu deviza,  raznim lopovlucima, namještenim privatizacijama, propagando-programiranoj mržnji i podjelama…

Onda je Gojko uzeo 24 lična dohotka, ne mogavši više da izdrži atmosferu u državnom preduzeću, ostajući na taj način bez posla. Trebalo je prehraniti porodicu, pa je poslije izvjesnog vremena našao posao na obezbjeđenju kod jednog od mnogih naših “strateških partnera“. Morao je raditi po 60-70 sati nedjeljno:  bez godišnjeg odmora, nedjelja, praznika – a za mizernu platu. Strateški partner je zatim ostao dužan Gojku i njegovim kolegama “samo“ 21 platu (!) i šmugnuo,  zarobivši im radne knjižice, ostavjajući ih na ulici, bez mogućnosti da se makar prijave na Zavod za zapošljavanje, ostvare pravo makar na zdravstveno osiguranje, bez mogućnosti da makar pokušaju naći drugi posao. “Institucije“ su štitile, kao uvijek, interes strateškog nam  partnera i banaka – povjerioca, a ne radnika.

Gojko, uporan kao magarac a pravdoljubljiv i nepokolebljiv, godinama vodi bitku protiv vjetrenjača, dok mu je porodica bukvalno na ivici egzistencije. “Institucije“ države ga “voze“,  lažu, izigravaju, vrte u krug kao pokvareni ringišpil, sprdajući  se s njime kao što se sprdaju sa svima nama koji pokušavamo preko njih tražiti pravdu i poštovanje zakona.

Ide Gojko tako gradom, opravdano ogorčen svim onim što mu (nam) se dešava, i u prolazu ugleda poslanika Pozitivne, gospodina Srđana Perića.  Iako ga lično ne poznaje, obraća mu se sa: “Gospodine Periću, dao sam vam glas na prošle izbore, i ja i moja supruga, nikada više“. Poslanik Perić staje, uljudno traži objašnjenje za takav stav. Gojko objašnjava da je razočaran najviše time što će ovi u koaliciju sa SDP-om a ne sa opozicijom, jer o SDP-u misli… Narodni poslanik Perić ga pita da li bi htio da popiju kafu zajedno, popričaju malo o svemu, zakazuje mu sastanak pred Skupštnom…

Gojko, u nevjerici, dolazi zakazanog dana u zakazano vrijeme pred Skupštinu. Poslank Perić ga čeka ispred u tačno vrijeme, uvodi u nju. Duže od dva sata pričaju. Gojko mu tada iznosi i svoj slučaj u vezi prevare “strateškog partnera“, dugovanjima prema njemu i kolegama mu, nereagovanju “institucija“. Narodni poslanik Perić mu obećava da će ministru, nekadašnjem Bijelom orlu (moja primjedba) čim prouči slučaj postaviti poslaničko pitanje u vezi toga, zauzeti se da se slučaj riješi.

Gojko je i dalje u nevjerici, ne zna što ga je snašlo, ne može da vjeruje da postoji i  takav poslanik koji će se zauzeti za njega nepoznatog i “bijednog“, i njegove iste takve, prevarene kolege. Narodni poslanik Perić ga nekoliko puta potom zove telefonom, traži dopunske informacije. Na upravo održanom “Premijerskom satu“ postavlja pitanje  i replicira ’Bijelom orlu’ tako kako ni Gojko, o kome se sve radi, ne bi umio i znao, proučivši slučaj do tančina, javno obećavajući  ministru da neće stati dok se slučaj ne riješi. Naziva Gojka telefon pitajući ga  da li je zadovoljan načinom kako je predstavio njegov problem i problem njegovih  kolega, te mu obećava da će i dalje pratiti slučaj i koliko je u njegovoj mogućnosti insistirati da se on riješi.

Gojko je bez teksta, zapanjen od oduševljenja. Ponovo mu se rodio tračak nade, vratilo  povjerenja u  bar neke ljude, u dio uglavnom otuđenih, nadmenih, osionih i prepotentnih poslanika. I ne samo Gojku već  i meni, i mnogim drugim, jer ljudi poput Gojka Crna Gora je puna. Dok mi je ushićeno pričao ovo, još ushićenije sam ga slušao.

P.S. Lično, Pozitivnu Crnu Goru doživljavam kao “ni vodu ni vino“, dakle, nijesam njihov simpatizer ali duboko cijenim i poštujem ovakav gest i ponašanje njihovog poslanika Srđana Perića. Toliko, da bih mu kao pojedincu, poslije ovoga, bezrezervno dao glas. A, u stvari, narodni poslanici bi trebalo upravo da se ponašaju ovako, i ovo bi trebalo da bude njihova dužnost, svakodnevno, normalno ponašanje. Na žalost, znam da je ponašanje Srđan Perića pozitivan incident u ponašanju i odnosu  narodnih poslanika prema nama – građanima, koji smo ih tu postavili, a to će se viđeti iz naredne dvije priče.