Ulazim danas u Nas diskont Voli i zelim da kupim karfiol.

Odabiram jedan ciji mi se cvijet cini najljepsi. Pogledam stablo i vidim da je pozamasni, deblji dio truo.

Prilazim prodavacici, “princezici” i pitam: ko mi moze odrezati dio koji nije za jelo. Kaze: ja nemam cime.

Rekoh, pa da ja odem do sektora suhomesnatog da mi odrezu. Cudno me gleda i veli: pa tu su sve BILI listovi ali smo ih makli (mislim se u sebi pa morate kad su truli) i tako ja i  dalje gledam i kazem: pa sta cu ja sada, da placam nesto sto nije za upotrebu, a ona kaze – toliko se stvari prodaje koji nisu za ishranu pa sto!!!!!!

A ja kad podjem u moj lijepi Zucchini u moj divni Nairobi, u zemlju treceg svijeta, gdje me prvo saceka osmjeh na licu prodavca, koji me ljubazno pita: Madam da li zelite da Vam pomognem. Ukoliko mi je potrebna pomoc oko odabira, prihvatam, ako ne, nastavljam sama kupovinu i ne idu za mnom k'o inspektori. I onda kada odaberem karfiol ili brokule, dajem im ga, ukoliko to vec sami nisu najcesce uradili, da mi odstrane truli dio  i odlazim zadovoljna.

Ovdje kod nas ljudi ne daju ni ono sto imaju, i sto je gratis, to je osmjeh a nedaj Boze da neko preuzme inicijativu i da nadje noz, na zahtjev musterije da odstrani dio koji nije za jelo. Ako vec nemaju sirinu gledanja dalje od svoga nosa, ili ti dzepa, zar ipak ne podju od sebe i kazu: ako mi je posao tezak, jer ona sigurno misli da je njen posao najtezi posao na svijetu, i ako tesko zaradjujem dinar, necu da kupujem bilo sta  i da kaze… VALA CU TE LIJEPO OSISATI MOJ KARFIOLICU 🙂

I tako Karfiol posta inspiracija za moj blog. Izvini karfiolicu, nisam htjela da te iskoristim da bih opisala druge.