Uprkos svjetlosti zalazećeg sunca, Bogdan je vidio krošnju drveta na horizontu. Moji dani još nijesu odbrojani, pomislio je, liznuo kažiprst desne ruke i digao ga u zrak da provjeri odakle pirka.

Istog trena, kao da je osjetio da Bogdan pipa njegovo bilo, vjetar je urliknuo. Polje crvenih suncokreta iza starčevih leđa se odmrzlo, zašuštalo i otkrilo slabo utabanu stazu između visokih stabljika.

Bio je to prizor iz sna koji je B usnio prije dvije noći kada se vratio iz Konije. Na poziv prijatelja Hazima, boravio je tamo dvije nedjelje, radeći u likovnoj koloniji.

Slikarska boja je još uvijek bila pohranjena pod njegovim noktima, a na vrhu jagodica treperio je hrapav dodir prefarbanog platna. Za razliku od drugih, samodovoljnih slikara koje je upoznao u koloniji, Bogdan je cijeloga života sumnjao u svoj dar i dodirivao platno dugo nakon što bi se boja osušila, pitajući se je li stvorio samo još jednu sliku.

Prizora iz sna se sjetio zbog ptice koja je, dok se okretao, proletjela tik ispred njega i nestala među suncokretima. Kos je, u snu, sletio na njegov posljednji rad, koji je ostao nedovršen u Koniji, i svojim žutim kljunom zobao plave mrlje koje su ostale u gornjem desnom uglu platna.

Razderi je, pomislio je Bogdan, gledajući u nedorečeni ženski portret. Molim te, razderi je, šapnuo je molećivo, ali kos nije slušao, samo je lijeno pomilovao plamteće lokne i nastavio da čeprka umrljano platno iznad njih.

Bogdan je odmahnu rukom, tjerajući od sebe sjećanje na san, i zaputio se stazom između suncokreta. Toga trena je bio više nego siguran da će prestati da se inati sa svojom sudbinom.

Prošlo je više od 60 godina od kada je, drhteći, otvorio smotuljak sa parčetom papira, na kojem su četiri zapisane riječi zauvijek iščupale čovjeka iz njega. Sada, nakon toliko godina tjeranja inata, grabio je stazom da što prije stigne do mjesta gdje je, još kao dječak, odlučio da nikad više ne dodirne suncokrete.

“Nikad me nećeš naći”, pisalo je na papiriću koji mu je u džep tutnula Žana i šmugnula, kikoćući se, u zeleno-žuti gustiš. Od tada je nikada nije vidio ni on, niti bilo ko drugi.

Odavno je prestao da je traži. Više nije mogao da se sjeti ni boje pletene kape koja je prekrivala njenu kosu boje krvi. Onda kad ga je vragolasto pozvala na igru, a guranjem papirića u džep sebi obezbijedila prednost, u njemu je buknuo inat zaljubljenog balavca. Zgužvani papirić je vratio u džep i otišao kući, jecajući. Proveo je čitavo poslijepodne u sobi, zamišljajući kako mrsi prste u njenim kovrdžama.

Njene kose su tada izgledale vrednije od pola svjetske poezije, umorno je pomislio Bogdan.

U tom trenutku se naglo smračilo i munje su počele da plešu iznad predjela. Posljednje što je vidio bila je zapaljena krošnja drveta na horizontu i lik djevojke čije je crvene kovrdže pokrivala pletena kapa boje svježe mahovine.