Znamo da je država u ekonomskoj krizi koju nije ničim izazvala. Znamo da se i javni funkcioneri „ubiše“ smišljanjem novih „kriznih mjera“ kako bi se rupe u budžetu popunile. Minsitar Žugić, vidim, i prosto mi ga žao – znajući kakav je, prednjači: smišlja i izmišlja sve kako bi finanisije na čijem je čelu bile stabilne. „Krizne mjere“ uvijek idu po običnim građanima: euro po euro, porez na plate, regres i topli obrok, povećanje PDV-a, pooštravanje uslova za odlazak u penziju, te njihov drugačiji – za penzionere nepovoljniji obračun…

Ja, kao i mnogi opozicionari, uvijek kritikujem, nikada ne dajem predloge i rješenja. Evo jedne krizne mjere koju bih revnosnom Žugiću predložio, čiji bi efekat na godišnjem nivou bio nekoliko miliona eura, a koja ne bi bila po građanima, ne bi smanjila produktivnost, bila bi dobar primjer.

Predlažem da se na nivou Podgorice, kao glavnog grada, đe je smještena većina državnih institucija napravi  poseban službeni vozni park i parking. Vozni park bi brojao oko 30-tak vozila i vozača. Sva ostala vozila bi bila prodata na javnoj licitaciji (samo od te prodaje, ali nenamještene, budžet bi se popunio za par miliona eura). Od ovog bi bila izuzeta vozila MUP-a, Vatrogasne, specijalnih službi, i vozila i vozači štićenih ličnosti.

Nemam podataka koliko ima službenih vozila u Podgorici, slobodna predpostavka mi je da ih je više od  500 – i skoro isto toliko šofera koji ih opslužuju.

Siguran sam da bi tih 30-tak vozila moglo da završava sve poslove koji su potrebni raznim ministartvima, agencijama, fondovima –  da završe službene poslove (ako u nekom izuzenom trenutku i ne bi, mogala bi se angažovati taksi služba). Čak i poneki privatni. Na jednom mjestu, posebnoj garaži ili parkingu, bila bi smještena ova vozila i vozači, po pozivu bi dolazili na zadatak za maksimalno 10 minuta. Posao ne trpi, ušteda ogromna (više od 400 šofera višak, za više od 400 vozila nema izdataka za registraciju, održavanje…).

Normalno, direktori, pomoćnici, ministri, njihovi vozači, ljubavnice, supruge, djeca im, i slični, bi na posao, u trgovinu, na odmor…, morali (o)dolaziti sopstvenim prevozom (a to bi valjda i trebalo tako biti). Je li to neka žrtva? Trpi li posao? A ušteda ogromna!

U sledećem tekstu ću predložiti još jednu sličnu kriznu mjeru đe ni posao ni radnici ne bi trpjeli, a ušteda na godišnjem nivou bi bila još nekoliko miliona eura.

Ove mjere predlažem bez honorara ili granta, sirotan sam bez partije ili NVO. Nemojte me predlagati ni za neku državnu nagradu, jer ovo radim sa pozicije državnog neprijatelja.