Piše: Biljana Vankovska

Kolumna o terminalu i Snowdenu je već bila napisana. Ali kada si građanin Makedonije, i posebno intelektualac i kolumnista, razmišljanje i analiziranje globalnih problema je čist luksuz. Osim kada dio tih globalnih tokova počne da se odvija u vlastitom dvorištu… A lustracijski cirkus nikako ne staje, kao i biseri koje sa svakim intervjuom istrese predsjednik lustracione komisije, koji je na korak do toga da postane Sveti Petar u zemaljskoj državi – počeo je već da odlučuje o tome ko je bio dobra ličnost, a ko loša, ko je bio anđeo, a ko nije. Ma koliko bila visoka cijena lustratorskih vratolomija, ipak u pozadini se odvija nešto što je daleko dramatičnije i što se od cirkusa ne vidi jasno.

Ne, nije riječ o „imenu“, o licemjerima iz bivše jugoslovenske republike Slovenije, pa ni o Samarasu koji je pisano odgovorio rekavši da Makedonija nema problema sa Grčkom nego sa EU i sa NATO (i tako pokazao da je najbolji (ne)prijatelj Gruevskom). Stvar je jako jednostavna, kao i u svakom pristojnom krimiću „follow the money“. А u Makedoniji novac se naizgled sliva sa svih strana kao u bajci (a troši istinski, još prije no što se zaradi). S jedne strane dolaze moderne maharadže sa pričama o basnoslovnim investicijama (i naravno, s još jednim spomenikom kao poklon – spomenik Majke Tereze će biti visok skoro kao Aleksandar, pa će ugođaj na skopskom trgu biti kompletan, u svom ludilu). S druge strane, eno vicepremijera Stavrevskog kako, usred Londona, impresionira britanske biznismene. Makedonija, tako, postaje karika balkanske catena mundi – spaja ono što je nekada bilo jedno. Tačno je da ona nikada nije bila dragulj u britanskoj kruni, ali spajajući (ili bar zamišljajući) biznise Britanaca i Indijaca, na dobrom smo puti da popravimo i tu istorisku nepravdu.

Šalu na stranu, ali nakon zaduživanja i neproduktivne potrošnje javnih sredstava, sada je na redu rasprodaja. Doskora su se zlobnici rugali Grcima kada im je iz Berlina poručivano da ako nemaju novca, imaju ostrva i Partenon za prodaju. Ne vide dalje od nosa, pa i ne primjećuju da je nakon decenije kriminalne privatizacije i društvene pljačke, sada na redu rasprodaja svega onoga što je preostalo i što je „na vjerskoj bazi“ (tj. što je stvorio Bog). Za čovjeka kao što je Subrata Roj, koji je predmet istrage i progona u njegovoj rodnoj Indiji, teško je reći da li ispunjava data obećanja, posebno kada se radi o teškim miljardama. Neko za koga se zna da je u svojoj voljenoj zemlji uspio „zeznuti“, ni manje ni više nego dva miliona ljudi, koliko ima i Makedonija, uopšte ne sumnjam da raspolaže kapacitetima i ljubavlju da isto postupi i s nama, bez diskriminacije. Eto, vjerujem da je to čovjek koji je veoma volio svoju Indiju kada je uradio to što je uradio, pa ne vidim zašto bi sada poštedio „dobrodušne Makedonce“, u koje se, zar ne, tako zaljubio.

Hoštapleri i tajkuni nemaju domovinu. Krave su u Indiji sveta stvorenja, a Roj već planira stvaranje stočnog fonda od 20 hiljada krava, koje svakako neće biti svete. Recimo da su optužbe političke opozicije o zloupotrebi i dilovima koji će već pomalo osiromašenom Subrati doći kao transfuzija, tendenciozne i neosnovane. Složićemo se da krave kod nas nisu sveta stvorenja (nisu ni ljudi, by the way); zaboravićemo i skandal sa Svedmilkom, a svetonikolski region je zaista zapušten. Otvaranje radnih mjesta i razvoj proizvodnje će dobro doći lokalnim žiteljima, ali i cijeloj Makedoniji. Ali šta je sa Ohridom, našim biserom pod zaštitom UNESCO-a? U Skopju smo se „predali“ ili tačnije, nakon prvih protesta, polako smo „klekli na brašno“. Sada prolazimo pored okamenjene kvaziistorijske priče i samo se krstimo ili nastojimo da što brže prođemo pognute glave. Sada je na red došao Ohrid i jezero, odakle nam profesionalni patrioti redovno šalju pozdrave i opomene da je odlazak na plaže Halkidikija ravan nacionalnoj izdaji. Od prevelike ljubavi, sigurno, oni ga prodaju bud zašto jednom sumnjivom tipu za koga ni krave ni zemlje nisu svete. Izgradiće „svetski resort“ na najljepšem dijelu jezera koje je naša jedina, najređa i najdjevičanskija prirodna ljepota. To je lokacija za koju s uzbuđenjem znamo reći da je naše duhovno svetilište, područje sa 365 crkava i manastira, na kome ma gdje počeo kopati – naiđeš na arheološke artefakte. U tom jezeru, i dalje živi ili, bolje rečeno, preživljava jedinstvena ohridska pastrmka. Ali, sve je to nebitno kada se radi o mogućnosti da se „ostvari“ (što je moto vladajuće VMRO-DPMNE) još neka strana investicija i da se zaposli nešto tehničkog osoblja. Ali, ovo nam nije ni prvi puta da se ovako odnosimo prema onome čime se trebamo zaštititi.

Veles je odavno žrtva bitke za profit, i po cijenu zdravlja ljudi i nerođene djece. Što se jezera tiče, na drugoj obali, ne tako davno, čak je i MPC planirala otvaranje kockarnica. Ništa nije sveto, sve je predmet (ras)prodaje, i sve je spakovano u priču o društevnom blagostanju, mada samo budale i naivni mogu vjerovati bajkama o maharažama i maharinama kojima je Makedonija odjednom postala patria.

Vrh ove šarade, nakon koje ozbiljno razmišljam o odricanju od državljanstva (od kojeg ionako nemam velike fajde, a kojeg se sve češće stidim radi njihovih gluposti), je „pomakedončenje“ sinova Subrate Roja, Sušanta i Seementa. Nije da baš poripadam onima koji smatraju da je makedonski pasoš svet ili da treba da izaziva ushićenje kod onih koji ga imaju, a ne mislim ni da su se razmakedončili oni koji su od muke ili potrebe uzeli bugarske, hrvatske ili slovenačke pasoše. Svakako, ako su ludi, i stranci su dobrodošli da uzmu naše državljanstvo – bar će se pritisak na žene da rađaju djecu smanjiti. Ali, ovdje imaju dvije stvari koje ne mogu da prihvatim: prvo, zakonski osnov po kome je mladim maharadžama dato državljanstvo je doprinost za „posebni naučni, ekonomski, kulturni, sportski ili drugi nacionalni interes“. Pošto je očito da se ne radi o naučnicima, kulturnim radnicima ili sportistima, sada nam preostaje da otkrijemo gdje leži zec – u ekonomskom ili onom tajnovitijem „drugom“ interesu. Njima je važno da se radi o nacionalnom interesu. Nema veze što su ovi ljudi postali značajni obećanjima o ekonomskom progresu, a da ih ne moraju ni dokazati. Ali, sada kao makedonski građani, oni mogu ramnopravno s ostalima uživati u vladinim subvencijama.

Porodica Roj dolazi u Makedoniju, a meni dolazi da hvatim udžum ili dženem! U ovom ludilu ima sistema, a ne obrnuto. Ime ne damo, ono nije za prodaju (mada nisam sigurna ni za to), ali za sve ostalo važi ona izreka „tamo gdje novac ne može završiti stvar, stvar se može završiti s mnogo novca“. Ako smo do sada imali iskustva s piramidama ili domaćim mangupima koji su iznosili štedne uloge i druga sredstava u banke Kipra ili Dominikane, sada idemo korak naprijed: ili ćemo postati off shore destinacija (makar i na obali jezera) ili će profit sada iznositi bjelosvetske propalice. Ako se obećanja maharadža ipak ostvare, nemojte ni da sanjate da ćete ići u Ohrid koji je „i naš i svjetski“ i da će tamo navaliti turisti sa svih strana svijeta. Ne, to će „čudo“ i dalje prodavati nama – za rupije, denare ili eure, svejedno.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin