Jutros su me probudile ovce. U trenutku pomislih da sam zaboravio sinoć da isključim TV i da se to blejanje (možda?) čuje sa nekog jutarnjeg programa. Ali ne… Zvuk je dopirao s napolja. Ustao sam i bacio pogled kroz prozor. U stvari, nijesam ga bacio, jer da sam to zaista učinio, pogled bi sa prvog sprata tresnuo o beton i razbio se u parčiće, pa ne bih ni znao šta sam vidio. Pogled sam, zapravo, usmjerio ka stadu ovaca koje je paslo i (s vremena na vrijeme) blejalo pored fudbalskih terena, preko pute moje zgrade. Mislim, ne moje, već zgrade u kojoj imam stan, da ne bude opet zabune…

Dakle, pogled sam zadržao neko vrijeme na tim ovcama. Interesantno, sve su bile bijele. Sve osim jedne. Ta je bila crne boje i nije niti pasla niti  blejala. Gledala je u prazan teren obližnjeg stadiona. Iznenada kao da se trže iz razmišljanja, okrete se prema mom prozoru i primijeti me. Poče da bleji… Beee, beee, beeeeeeee… Tek tad je prepoznah. Podigao sam ruku u znak pozdrava. Beeeee, beeee – ponovi crna ovca…

Naime, prije samo nekoliko dana, baš ova crna ovca dala je intervju za novine. I to je zaista bio jedan od rijetkih, dobrih intervjua koje sam pročitao u posljednje vrijeme. Jasna i odlično koncipirana novinarska pitanja a odgovori iskreni, precizni, duhoviti, na pojedinim mjestima i čisto filozofski… Sa jedne strane, ti odgovori su bili razumljivi širokoj čitalačkoj publici a opet su (za)držali nivo jedne visokointelektualne, sofisticirane crne ovce.

Tako je lijepo blejala na razne teme: o životu poslije smrti, univerzumu, vjeri, globalnoj politici (nije se libila da odgovori čak ni na škakljivo pitanje „Šta misli o Edvardu Snoudenu?“) a imala je i opširno izlaganje o sportu i književnosti.

Crna ovca je, naime, otkrila da navija za Mladost (to su njene komšije sa Starog aerodroma, pojasnila je) i da je oduševljena pobjedom nad mađarskim Videotonom. Mada nikad nije bila u Mađarskoj, čula je da je trava na stadionu Videotona mnogo zelenija i sočnija od ove ovdje. Pa je samim tim i iznaneđenje veće što je naš mali, ali ponosni klub, koji je prvi put zavirio kroz odškrinuta vrata Evrope, uspio da izbaci favorizovanog protivnika. Zatim je blejala o tome kako mnogo voli tenis i da joj je Britanac Endi Marej omiljeni sportista, jer joj je najbliži po senzibilitetu. Tačno tako je navela. Najbliži po sen-zi-bi-li-te-tu. I drago joj je, brate, što je (konačno!) osvojio taj Vimbldon. I ona, naravno, najviše obožava travu All England Kluba, pa bi, kako se izjansila, sa istom slašću popasla Central Court i Teren broj jedan, samo da joj se ukaže prilika. Za razliku od Londona, noćnu moru (ali bukvalno!)  predstavljaju joj pariski tereni Filip Šatrije i Suzan Lenglen. Ponekad se, kako priznaje, budi sva u znoju, zato što sanja onu „tako užasnu šljaku Roland Garrosa – bez jedne, jedine travčice“.

Ipak, ono što me najviše fasciniralo u intervjuu, bile su opservacije crne ovce o književnosti. U anterfileu, sa boldovanim naslovom „Obožavam Kalvina“ crna ovca je otkrila da preferira italijansku poslijeratnu književnost i da joj je omiljeni pisac Italo Kalvino. Kad je uslijedilo novinarsko pitanje, postoji li neka njegova knjiga ili priča koja joj je favorit, crna ovca je bez dvoumljena istakla da je to Crna ovca.

– Da – zableja crna ovca – u Kalvinovoj knjizi „Prima che tu dica Pronto“ (Prije nego kažeš Halo, prim.aut.) nalazi se beeeee, beeeee, jedna prelijepa beeee, beeeeeee priča, koja se zove La pecora nera (Crna ovca). Toliko me priča beeee, beeeee ganula, da su mi suze potekle. Svima je beeeeee, beeeeeee toplo preporučujem – naglasila je crna ovca.

O to je tako divno i neobično, pomislio sam čim sam pročitao intervju. Odmah sam crnoj ovci poslao zahtjev za prijateljstvo na Facebook i ona je (gle čuda!) sa zadovoljstvom prihvatila.

Na njenom wall-u pronašao sam pomenutu priču Itala Kalvina sa 1686 “lajkova”, kojima pridružih istog sekunda još jedan… Priču La pecora nera ovdje (uz odobrenje crne ovce) prenosim u cjelosti:

* * *

Bila jednom jedna zemlja u kojoj su svi bili lopovi.

Noću bi svaki stanovnik izlazio sa kalauzima i fenjerom, krećući u pljačku kuće nekog od svojih susjeda. Vraćao se u zoru, natovaren da bi zatekao svoju kuću opljačkanu.

I tako su svi živjeli u slozi i niko nije bio oštećen, pošto je jedan stanovnik pljačkao onog drugog, a taj opet nekog trećeg i tako dalje, sve do nekog posljednjeg koji bi opljačkao onog prvog. Trgovina je u toj zemlji postojala samo u vidu prevare kako one od strane onoga ko prodaje tako i od strane onoga ko kupuje. Vlada je bila udruženje nastalo u cilju vršenja krivičnog djela na štetu podanika, a podanici su sa svoje strane samo gledali kako da prevare vladu. Tako se život odvijao bez zastoja, i nije bilo ni bogatih ni siromašnih.

Elem, ne zna se kako ali se u toj zemlji zadesi jedan pošten čovjek. Umjesto da izlazi sa džakom i fenjerom, on je noću sjedio kod kuće pušio i čitao romane.

Lopovi bi došli, vidjeli upaljeno svijetlo i ne bi ulazili.

To je potrajalo neko kraće vrijeme: a onda mu je trebalo objasniti da to što on želi da živi i ne radi ništa svakako nije valjan razlog da ne pusti druge da rade. Svaka noć koju on provede kod kuće, značila je da će jedna porodica sjutradan ostati gladna.

Pred ovakvim razlozima, pošte čovjek nije mogao da se pobuni. Stade i on da izlazi uveče i da se vraća u zoru, ali nije išao u krađu. Bio je pošten, tu nije bilo lijeka. Odlazio je na most i posmatrao kako protiče voda. Vraćao se kući i zaticao je opljačkanu.

Za manje od nedjelju dana pošten čovjek ostade bez jednog jedinog dinara, prazne trpeze, u praznoj kući. Ali to nije strašno, sam je bio kriv; nevolja je bila što je njegovo ponašanje napravilo neopisivu pometnju. Jer on je dopuštao da ga pokradu do gole kože, a ovamo ni od koga nije krao; i tako je uvijek bilo nekoga ko bi se ujutro vratio kući i zatekao je netaknutu: onu kuću koju je on trebalo da opljačka. Činejnica je da su poslije kraćeg vremena oni koji nijesu bili pokradeni postali bogatiji od drugih i više nijesu htjeli da kradu. S druge strane, pak, oni koji su dolazili da kradu u kuću poštenog čovjeka uvijek su je zaticali praznu; i tako su postali siromašni.

Za to vrijeme, oni koji su postali bogati i sami su stekli naviku da uveče odlaze na most i posmatraju kako protiče voda. To je samo povećavalo čitavu zbrku, jer je bilo mnogo onih koji su postali bogati i mnogo onih koji su postali siromašni.

Bogati su, međutim, shvatili da će i oni ubrzo postati siromašni ako noću budu odlazili na most. I pomislili su: – Hajde da platimo siromašnima da kradu za naš račun. Sačinili su se ugovori, utvrdile plate, procenti a pošto, naravno, lopov uvijek ostaje lopov pokušavali su da se uzajamno prevare. Ali kako to uvijek biva, bogati su svejedno postajali sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji.

Bilo je bogataša koji su se toliko obogatili da više nijesu morali da kradu i da unajmljuju druge da kradu za njih da bi i dalje bili bogati. Ali ako bi prestali da kradu postali bi siromašni jer su siromašni krali od njih. Onda su najsiromašnijima među siromašnima platili da brane njihove stvari od ostalih siromašnih, i tako su ustanovili policiju, i sagradili zatvore.

I eto, samo nekoliko godina nakon događaja s poštenim čovjekom, više se nije govorilo o krađama ili pokradenima, već jedino o bogatima i siromašnima; pa ipak, i dalje su svi bili lopovi.

Pošten je bio samo onaj čovjek, a on je umro odmah, od gladi.