Količina novca koju iseljenici iz cijelog svijeta šalju svojim porodicama u domovini, prošle godine je premašila 335 milijardi funti (388,5 milijardi eura ), što je vrjednije od ekonomije Irana ili Argentine.

Tokom poslednje decenije novac je utrostručen, a sada je tri puta veći i u odnosu na ukupan budžet koji svijet izdvaja za međunarodni razvoj.

Jedan od razlog ovog globalnog transfera novca je što sve više ljudi ne živi u domovini ili sa porodicama, piše britanski Dejli mejl.

U svijetu ima, kako se procjenjuje, više od 214 miliona migranata. Kada bi svi oni živjeli u jednoj državi, bila bi to peta najnaseljenija zemlja svijeta, nakon Kine, Indije, SAD i Indonezije.

Zvaničnici Svjetske banke vjeruju da iseljenici u domovinu šalju i mnogo veće iznose od pomenutih, jer velika količina novca ne ide kroz banke i kompanije koje se bave novčanim transferima.

U brojnim zemljama u razvoju, priliv novca iseljenika već je uveliko nadmašio zvaničnu pomoć koju te zemlje primaju. Najviše novca odlazi u Indiju i Kinu (iznad 43,9 milijardi eura  u svaku zemlju), zatim na Filipine i u Meksiko (po 17,3 milijarde eura ) i Nigeriju (15 milijardi eura ).

Iseljenici se, međutim, žale da im kompanije, željne da iskoriste rastuće tržište, za transfer novca naplaćuju takse i po 20 odsto.

Podaci Svjetske banke pokazuju da su indijski migranti u Britaniji, kućama poslali gotovo 2,9 milijardi eura  u 2011.godini. Iste godine, britanska vlada je u svjetski fond za pomoć iste izdvojila “samo” 324 miliona eura.

Sve je više Britanaca koji vjeruju da je izdvajanje milijardi funti godišnje iz nacionalnog budžeta na ime pomoći razvoja drugim zemljama bacanje para.

Čak 60 odsto bi radije da taj novac zadrži na ostrvu, dok samo jedan od četvoro Britanaca, kako su pokazali rezultati nedavno sprovedene ankete, još gaji globalnu empatiju.