Jednog savršenog kišnog dana 82 godine, u autobusu koji me je vozio do fakulteta, stao mi je  na nogu  koštunjav mladić, čupav i osmjehnut, uljudan. Zabezeknuta, prvo što mi je zabrujalo u ušima a potom me udarilo, onako kao po čelu,  bio je refren kojeg mi je drug iz gimnazije često znao otpjevati, noću ili danju kad je gitara bila tu. Potom su došle i riječi ljubavi na jednoj poklonjenoj knjizi za rođendan. Sada dok autobus pun putnika ide strmom ulicom Kralja  Tomislava u Sarajevu gledam u tekstopisca, gitaristu, muzičara. U Miladina.

Kiša je padala i padala. Bila bih mokra potpuno, u gradu koji mi je tada stvarao  grčeve u stomaku, a strah da propustim  predavanje izbezumljivao. Nisam imala malog boga da mu se molim. A ni velikog. Prestravljena provincijalka bi mogla izgubiti svjest, najmanje pokisnuti do gole kože,  da nije bilo kišobrana i tog visokog koštunjavog, čupavog, osmjehnutog mladića. Što je bilo nakon toga  sa gradom, djevojkom i s njim, ostalo je  u toj kiši. Tu vrijeme čuči onako za sebe. Kad bih čula stihove, sjećanje na tekstopisca se vraćalo. U talasima.  Jednom sam ga ponovo vidjela s daljine, nakon dugo godina, djelovao je drugačije i promijenjeno.  Juče mi je ime u  izlogu cd-a,  autora koji nije doživio drugo proljeće poput Rolingstonsa, skočilo u lice.  »Svratiti ću tebi jer ja do tebi nemam kud». I  sjetih se  te kiše, tako krupne i vješte, nesnosne i mokre. Gdje je nestao čovjek? Gdje je Miladin Šobić? Gdje je  Crna Gora?  Kroz prste sam propustila čovjeka  koji je pisao stihove kulture nenasilja i ljubavi, a ja prestrašena  i neosvrnuta.  Pisao je tekstove o politici naših života i imao odgovore na pitanja s kojima smo se mučili. On je znao, a mi nismo shvatili. On je znao, a mi nismo razumjeli.   Pripadao  je godinama glasnih povika, grafita, koncerata na livadam, rokera koji su ideje mira i ljubavi protiv ratova i atomskih bombi, protiv manipulacije ljudskom ograničenošću,  imali kao prepoznatljiv znak. Protiv terora i brutalnog zla. Protiv ubijanja.

Miladin Šobić  na kulturnom, muzičkom, našem nebu bio je original u nesnađenoj i ovisnoj Crnoj Gori, koja je poput alkoholičara izmišljala razloge za sopstvenu pasivnost i parazitizam. Nikad dovoljno priznat u Crnoj Gori,  nikad tako popularan kao drugi kantautori  u drugim nam bratskim republikama. Mislim da nije snimio niti jednu od svojih pjesama ovdje u nekom studiju, ili možda jeste?! Muči me drugo pitanje – kako njegova misija  mira nije imala jačeg odjeka među mladima u Crnoj Gori? Kako smo se promašili … među nama u Crnoj Gori? Nema dileme da ga je neko prepoznao kao zaludnjaka sa gitarom. Lokalnu pojavu. Kako autizam  ovdje u getoiziranoj republici.  Miladin se pobunio i ispričao već tada da lokalno  umije  da se ugradi u univerzalno.  Da je bio  dovoljno popularan i važan, možda bismo preuzeli ideju  da pušku i svijetlo oružje odložimo na  u nedogled i čuvamo  jedno drugo i druge kao «vinograd»,  čuvamo pravo na pobunu.  Mir je artikulisao muškarac u Crnoj Gori, a  zastavu zamjenio  muzikom  i kreacijom.  Razuman,   angažovan  tekst i dobri stihovi. I Ajša studentskih dana.

Ipak, preuzimali smo ga mi.  Bio je  sastavni dio naših ekskurzija,  naših okupljanja uz more i  druženja. Negdje u dnu srca čučao je, pa se palio povremeno. Možda smo svi susretali studente po vozovima koji su prekraćivali dugo putovanje sviranjem na gitari. Miladinovim tekstom i muzikom. Bijaše jedan lijepi student jednom … Sve je nekako bilo usitnjeno i uljuljkano u nekom prividnom blagostanju zemlje koja je šaputala priču  «jednakost za sve i svakoga». I ja sam vjerovala.  Nije mi naum palo da će nas jednog dana krv  i rušenje potopiti i stavit nam za vrat isti onaj okovratnik koji  mrtve i žive vezuje – mrtvi da nam prijete u tišini,  a živi  život u oticanju, prebacujući svoje krivice  na nove poslije nas. Utapajući se u pitome smrti i pogano zlo.  Program naše nesreće. Danas, vjerujem da je  sve što je Miladin radio ostalo bez odjeka u tišini i ćutanju, u neznanju. I otišao. Gdje je  Miladin Šobić?  Gdje je Svetozara Markovića 39? Gdje je  urbana  mirovna, radosna Crna Gora? Pažljivim slušanjem njegovih pjesama izvire kao jasan glas, život u kojem se realizuje stalni prenos sirotinje i bjede, ignorisanju  istinskih vrijednosti, povik  protiv konformizma i saginjanja glave, protest protiv siromaštva i  nepravde, protest protiv političkog nasilja. Pjesnik nas  suočava sa razlogom povika – biti nezavistan, dovoljno sam, i  hrabar.  Nešto na tijelu Crne Gore, kao otisnuti žig u miladinovskom stilu,  pjeva o ljubavi i  usamljenosti  koja okiva na daljinu do zvjezda, u  vinogradu  čiji se zagrljaj pamti kao zagrljaj  najboljeg druga,  i  laž kad si ostavljen na cjedilu. Vinograd je doručkovao, ručao i večerao  tvoju usamljenost zajedno sa  skupljenim  suncem  i čemerom. Ali vina nisu opora. Jaka su i teška baš kao i Crna Gora. I  «kad god me nanese put svrtatit ću tebi jer ja do tebi nemam kud». Gdje nam je Miladin, ranoranilac sa dobrim smislom za kvalitet?  Danas je  to živo meso, stvarnost u kojoj živimo, u kojoj  stenjemo u totalitarnom sistemu, koja ga svakog dana poražava i  potčinjava,  praveći od njega političkog  idiota, «pokvaren telefon u  govornici javnoj …  do srca mokar i bez stana, do srca mokar igrač s bolom …  one što mi pomoć mogu, čut ne mogu», koji se pravda od prava na  pobunu, koji strah drži kao so u šakama. Političnošću oglašava naše živote stale u        jednu tačku …  o pasivnosti  i slijepilu.  Imamo li pravo da se opravdamo ovim?  … «Obučem očev kaput nimalo novi, svojoj duši tražim broj» … »u džepu bijeda», pa da ne talasamo.   Krik je ostao samo u njegovom uhu. Mi koji smo ostali gluvi, mogli smo spavati dok su nas  presvlačili u  ubice i rušitelje.    „ zasuči  rukave jer ljubav je  u krizi …“ nismo slušali, zakasnili smo. Sigurno je obavezao sebe na bjeg da ga ne dohvati ravnodušnost,  ili je odustao od nas ravnodušnih.  Ili je nastavio da živi u skladu sa sopstvenim ubjeđenjem, što pripada svima koji originalnost nose pod jastukom na koji naslone glavu prije sna.To je jedina zastava.

Neka odbjegla bol,  oteta luta unaokolo. Gdje je nestao Miladin Šobić? Sve više se suočavam sa činjenicama  da su neke vrijednosti davno protjerane, poput države koja je usisana na veliku štetu svih nas. Sto godina je nema. I danas.

A sad minuti za stih … I  tetrapak onaj trokutasti, da li se još neko njih sjeća sem mene danas u toj kiši. Vuče  na neko vrijeme koje je proživljeno i odneseno kao s vjetrom, pomolilo nos pobunjenim Šobićem kojeg ni sama nisam tada baš najbolje čula sem ljubavi i lirike,  zbog toga što sam htjela biti ona Marija … iz autobusa … ona s radošću u šakama. Danas nekako ta Marija i taj Miladin imaju veze sa Crnom Gorom među prstima, onom koja visi negdje u zraku … kao jabuka koja još nije pala na zemlju. Onom Crnom Gorom u kojoj bi bilo mjesta za muzičara i kritičara i misao koja slobodno probija nebo, leti i mazi sve nas, pecka nas onako da orno gradimo sva mjesta urbana, različita a naša, da ostavimo vrijeme krvi i ratova na stranice istorije koju rijetki izučavaju i koja  ne utiče na naše živote jer mi smo u drugom krugu gdje ljudi  vjeruju i znaju da smisao zavisi od nas samih. I da smo odgovorni za tu jabuku koja još nije pala. A ako se  Miladin Šobić pojavi na trgu i zapjeva: «Sunce tebi, sunce meni» … ili … «Ništa ljepše između nas no što je  pjesma i stih» … počet ću da vjerujem da smo okrenuli u drugom, nekom boljem pravcu … nekom životu koji  nam svima bolje stoji. Od Marije iz autobusa – do stvarnosti  pobune protiv jednoumlja i krvi. Od Marije iz autobusa – do feministkinje.  Gdje je  Miladin Šobić i nenasilje, mir za  Crnu Goru, da se ne pale opet lomače kada se misli drugačije, i kad se ne slažemo sa istosti, i kada tražimo tu različitost, i kada  detroniziramo autoritet … gdje je? Nikad nije imao svoje vrijeme i nikada se neko vrijeme nije zvalo po njegovim stihovima … Nikad nam  taj  koncept nije bio potrebniji.  Nikad mi ono što je pjevao nije bilo bliže … Jedno sam sigurna – danas u toj kiši i jugu koje je divljalo nad Bokom, u sjevanju i grmljavini života kojem smo tako blizu, dlan o dlan, bilo je tog bola iz ulice Svetozara Markovića 39 i te strasti za životom koji puca kao jabuka pod zubom, a nije mi stao na nogu, ali negdje je pomakao «kamenolom» u mom srcu.

1998. god.

PS- Gdje god da si ostao je trag. Neizbrisiv.