Prvi put objavljeno  na blogu:  06.11.2008. godine

Napomena: Kako se upravo obelježava „15 godina od noći kada je Crna Gora bila na ivici građanskog rata“,  riješio sam da u tu „čast“ napravim presedan i ponovo „pustim“ isti tekst. Tekst koji je pisan u vremenu kada je Crna Gora bila: „tigar na Balkanu“, vrijeme kada  je „cvjetala berza“ a strani investirori  tj. „strateški partneri“  su opsjedali  Crnu Goru, onda kada su Rusi pokupovali pola primorja plaćujući nekretnine po enormno visokim cijenama… To je vrijeme kada Crna Gora za milionske svote dovodi Rolingstonse i Madonu „što će postati tradicionalno, da najveće svetske pop-rock zvijezde gostuju na Jazu“, kada se gradi megaprojekat „Zavala“, Stanko Cane Subotić mostom spaja ostrvo Sveti Nikola sa Budvom… To je vrijeme kada direktor i suvlasnik(!?) Splendida Žarko Radulović poručuje NVO sektroru i dijelu ktirtičke javnosti: „pustite nas da radimo i ne tražite sve potrebne dozvole za izgradnju hotela jer je spora procedura za njihovo dobijanje  a ja obećavam da za nekoliko godina građani Crne Gore uopšte neće trebati da rade i svi će imati platu od 1000 eura“, dok premijer Đukanović  izjavljuje: “danas mladi ljudi ne treba da se bave politikom, treba samo da uz jutarnju kafu pročitaju izvještaj sa berze i vide koliko su na dobitku“…

Ja sam baš tada bio pesimista (ili realista?) i ovako vidjeo stvari, a tekst je izazvao oštru reakciju dežurnih crnogorskih patriota.

Bilo jednom, u jednoj dalekoj, maloj, lijepoj zemlji.

U toj zemlji vladao je jedan kralj koji je na presto došao veoma mlad, kao princ. Ni sanjao nije da može postati nešto više od običnog, prosječnog podanika te čudne i lijepe zemlje. Bio je sasvim običan, kao i drugi podanaci, možda malo više izložen društvu podanika koji su bili skloni prestupima, pa bi se prije moglo nadati da će i on možda  postati prestupnik. Ali, kao u svakoj bajci, sklopom ne baš bajkovitih okolnosti postao je princ, docnije i kralj. Onako običan, što je bio u svemu, od oblačenja do izgleda, najednom je postao lijep, pametan, neobičan, omiljen princ u očima svog naroda. Vladao je zajedno sa drugim mladim, brkatim, pomalo smiješnim čovječuljkom koji bi se u najgoroj bajci teško mogao nazvati princem a koga su podanici podjednako voljeli. Njihovo drugarstvo je preraslo u najčvršće prijateljstvo, kumstvo, skoro pobratimstvo. Bez “plave krvi”, bez dvorskih manira, bez imalo znanja vladanja, čak malim posjedom, a ne cijelim, iako malim kraljevstvom, dva princa zavladaše na opšte zadovoljstvo naroda. Kralj susjedne, veće i bogatije zemlje ih je izabrao za vladare, promovisao u male prinčeve. U početku oni i nijesu baš pravo vladali, više su simulirali da vladaju. Slušali su većeg kralja, onog susjedne-veće zemlje,  na opšte zadovoljstvo svojih podanika koji su voljeli svoje mlade prinčeve samo kao poslušnike velikog kralja, koji je imao pretenzije da postane Car. Ovaj kralj, koji je postavio mlade i nemušte prinčeve, od početka vladavine je imao povremenih problema sa svojim podanicima. Znali su da se pobune, pokušaju da ga svrgnu. Postavljeni prinčevi u svojoj kraljevini, nikad. Oni su vladali onako kako nijesu znali i kako im susjedni kralj naloži.

Kao svaki kralj koji želi da postane Car, kralj susjedne zemlje je krenuo da osvaja okolne zemlje. Prinčevi su ga, normalno, slijedili u njegovom naumu, gurali svoje podanike da se bore protiv podanika drugih zemalja, kako bi susjedni kralj postao Car. U ratovima, uglavnom krvavim samo po podanike okolnih zemalja, podanici male, lijepe zemlje su pjevali ode kralju susjedne-veće zemlje, a ne svojim prinčevima.  Ali su njih i dalje beskrajno obožavali.

Džaba su podanici živjeli sve gore i gore, džaba su ginuli za drugog kralja, mada stvarno više su ubijali, pljačkali i silovali nego ginuli, džaba su uočavali da prinčevi više nijesu onakvi kakvi su se predstavljali kada su ni krivi ni dužni i bez pedigrea postali prinčevi. Džaba su uvidjali da zemljoposjednici i velikaši postaju uglavnom ološ i ljudski talog  prethodnih vladara, nekdašnje sitne, najčešće loše zanatlije, bezemljaši, pljačkaši, kockari, prostitutke…

Kralju susjedne zemlje je išlo sve gore i gore. San da će postati Car polako se topio. Umjesto da proširi kraljevstvo na susjedne zemlje, gubio je svoju. U takvoj situaciji, jedan od dva postavljena princa male zemlje, vidjevši njegov skori pad, potraži mentorstvo dalekog Cara nad Carevima. Car nad Carevima je imao svu moć ovoga svijeta. Bio je ohol ali pametan, beskurpulozan a lukav, prividno jak kao Baš-čelik. Car sa najmoćnijim topovima, sa najviše zlata na papiru, najviše uticaja, sa  najjačom vojskom. Drugi, pomalo smiješni, brkati princ se ne snadje. Ostade uz gubitničkog kralja koji je želio biti Car. Dva princa, dva najbolja druga se posvadjaše oko toga, kojem će se carstvu privoljeti. Uz to, jednom je dosadilo da zauvijek bude princ, želio je postati kralj svog malog kraljevstva, da ne dijeli presto.

I podanici se podijeliše. Pola je bilo za jednog, pola za drugog princa. Umalo dodje do rata medju podanicima oko toga koji će princ vladati nad njima i u ime kog kraljevstva odnosno  carstva.  A na dvoru, dva princa, dva doskora najbolja druga, otkriše javno tako ružne  stvari jedno o drugom, da bi svi drugi podanici svrgnuli oboje i našli novog princa. Za dlaku tanju od najtanje dlake pobjedi princ, budući kralj, koji je imao podršku Cara nad Carevima. Pomoć kralja susjednog  kraljevstva bi uzaludna za  brkatog a ženskastog, često žalosno smiješnog,  brbljivog a uvijek dvosmislenog i nedorečenog  princa.

Car nad Carevima svrgnu i pogubi kralja susjedne zemlje, otevši mu dio zemlje čije je podanike ovaj stalno obespravljivao i terorisao. Ubrzo podanici male zemlje zaboraviše na doskorašnjeg brkatog princa, kao da nikad nije postojao. A njegov, nekad najbolji drug, postade kralj. U znak zahvalnosti što mu je pomagao da svrgne kralja koji je želio postati Car, Car nad Carevima dozvoli već  sada ne mladom princu, da postane kralj male, lijepe zemlje i da radi od svojih podanika što mu je volja.

Kralj bi nemilosrdan. Od nekadašnjeg priprostog podanika, slučajnog princa, postade bič Božji u okvirima svoje male kraljevine. Najvećim i najboljim imanjima nagradjivao je koga je htjeo, obično one podanike koje nikad nijesu obradjivali imanja, koji su rasipali, prodavali, kockali ono što su tako iznenada i bez ikavih zasluga i znanja stekli. Dvorski špijuni, lična kraljeva garda, dvorske lude, komandanti, planeri i dželati izgubljenih ratova, drugovi i šljam iz doba kada je kralj bio običan podanik, postadoše vlasnici svega u toj maloj, lijepoj zemlji. Niko nije obradjivao poklonjena imanja, niti je to znao, a kralj i njegova svita su živjeli na visokoj nozi. Suoćen sa izvjesnom nemaštinom koja je prijetila da  još više zahvati njegovo malo kraljevstvo, kralj poče prodavati najljepše posjede svoje kraljevine veleposjednicima drugih kraljevstava. Napravi malu vojsku  da štiti samo njega i njegovu kraljevsku vlast. Susjedne kraljevstva više nije napadao, a Car nad Carevima mu je jemčio da ni ona neće napadati njegovo. Podanaci koji su ga nekad obožavali i uz pomoć pogubljenog kralja susjednog kraljevstva doveli na presto bili su nesrećni, podjeljeni, preplašeni, gladni a pohlepni, utučeni, prebijani i zastrašivani od kraljeve garde, kupovani za mrvice sa kraljevog stola.  Tukli su se i izmedju sebe zbog malih, nevažnih stvari koje su im kralj  i dvorjani poturali, kako bi skrenuli pažnju sa svoje sve okrutnije vladavine i njihove sve veće nemaštine. Svi glasnici su bili kraljevi glasnici. Ako bi neko pokušao da prenese glas sa dvora koji nije odgovarao kralju, pojeo bi ga zli vuk ili bi mu umijesili dvorski kolač. Kad nekog pojede zli vuk, kraljeva garda bi organizovala lažnu hajku i vuk nikad ne bi bio uhvaćen.

Car nad Carevima je nezainteresovano posmatrao bijedu i poniženja ovih podanika, javno hvaleći njihovog kralja.

Odlazeći u rijetke posjete, drugim, stabilnim i utemeljenim kraljevstvima, svaki kralj je tražio, uzimao, zahtjevao po nešto od kralja ove male, lijepe zemlje.  Kralj im je morao udovoljavati, znajući  da samo jednim njihovim migom može biti svrgnut. Znao je i da može očekivati podršku Cara nad Carevima samo do onda, dok mu bude potreban. Činjenica da uvijek može biti svrgnut, sjećanje na prosječnost u kojoj je nekad živio, nepočinstva nad podanicama i susjednim kraljevstvima koje je počinio, činila su ga  sve nesigurnijim a okrutnijim prema  podanicima.  Medju njima je izlazio okružen svom svojom ogromnom gardom, plašeći se njihovog slučajnog i nekontolisanog bijesa. Kočije kojima se vozio bile su optočene suvim zlatom a vukli su ih bezbroj najboljih konja, sve kupljenih kod kraljeva drugih, stabilnih i utemeljenih kraljevstava. Podanici njegove male kraljevine nijesu skoro ništa radili i znali  napraviti, čak ni najmanji djelić za kraljevu kočiju. Vojska i kraljeva pratnja su zabranjivala prolaz podanicama ulicama dok prolazi kralj. Nastala bi vika, dreka, komešanje, pištanje, udaranje u čegrtaljke, opšta trka-znak da ide on. Ako se neko na vrijeme ne skloni, mogao bi biti zgažen kočijom prebrzom za loše drumove, ili utamničen zbog nepoštovanja kralja.

Mala, lijepa kraljevina je postajala sve nesnosnija za život. Radni i pametni podanici, majstori svojih zanata su napuštali svoju zemlju i odlazili da služe kraljevima i carevima stabilnijih, bogatijih i humnijih kraljevina i carevina. Lopovi, prestupnici, špijuni, propali ratnici, siledžije, zelenaši, ološ i šljam su uglavnom bili na i oko kraljevog dvora. Oni su mogli ubiti bilo kog podanika a da za to ne odgovaraju, uzeti bilo čije imanje a da podanik nije imao kome da se žali osim kraljevim sudovima. A oni su, normalno, sudili u interesu kralja i njegovih objesnih dvorjana. Mala, lijepa kraljevina je tonula sve dublje i dublje…

Svaka bajka ima svoj srećan kraj. I ova bi trebalo. Samo pisac nema ideju kako će on izgledati,  stoga vas moli da mu pomognete, smislite srećan kraj.