Dogodi se ponekad da čujemo nečiji glas ili vidimo osobu za koju znamo da nije živa – slike ili glasovi u tim situacijama su veoma živopisni i stvarni, pa neurolozi ukazuju da je granica između halucinacije i stvarnosti mnogo tanja nego što možda mislimo.

Oko četiri petine ljudi koji su nedavno izgubili voljenu osobu prijavljuju da su je na neki način doživjeli – najčešće kroz snažan osjećaj njenog prisustva, ali neki je čuju, vide ili čak razgovaraju s njom. Oko 60 odsto ljudi koji u poznijem dobu izgube vid prijavljuju da vide stvari koje u stvarnosti ne postoje. Te halucinacije mogu biti veoma živopisne i detaljne. Na primjer, u prvom zabilježenom slučaju Šarl Boneovog sindroma, jedna osoba je vidjela dvojicu mladih muškaraca obučenih u veličanstvene ogrtače, sa šeširima ukrašenim srebrom. Dvadesetogodišnja žena koja je provela 12 sati sa povezom preko očiju videla je “gradove, nebo, kaleidoskope, lavove i zalaske sunca tako sjajne da je jedva mogla da ih gleda”.

Nakon gubitka ekstremiteta, većina ljudi osjeća “stalnu ili povremenu iluziju izgubljenog uda”, kako je opisao američki neurolog Vir Mičel, koji je tvorac termina “fantomski ud” proučavajući 90 slučajeva nakon Američkog građanskog rata. Piloti na dugim letovima, putnici kroz sniježne oluje i pustinje, zatvorenici i taoci koji borave u potpunom mraku – svi oni, usled “nemirnog” mozga, imaju vizije stvari koje im nedostaju.

Čula mogu izazvati ubjedljive halucinacije – jedan od deset ljudi će u nekom trenutku u životu čuti glas koji djeluje kao da dolazi spolja, ali je zapravo samogenerisan. Kod jedne od stotinu osoba – ne računajući one koje zbog toga traže psihijatrijsku pomoć – ovo se dešava redovno.

Mentalne slike, poput vizualizovanja jabuke i halucinacije su povezane, jer uključuju aktivnost u istim djelovima mozga koji obrađuju čula. Drugim riječima, kada neko namjerno zamišlja objekat ili ima halucinaciju, u mozgu se aktiviraju regioni koji inače reaguju na stvarne spoljašnje stimuluse. Ova aktivnost može biti vrlo slična onoj koja se javlja kada zaista vidimo svijet oko sebe, što može objasniti zašto halucinacije djeluju tako ubjedljivo.

Dakle, takve sličnosti, između aktivnosti mozga tokom mašte i tokom stvarnog opažanja, imaju duboku implikaciju: sama percepcija je neka vrsta imaginativnog čina.

Ideja je drevna, ali joj je dat novi život idejom iz psihologije, da je predviđanje sastavni dio percepcije, i dokazima iz neuronauke da naše iskustvo apsolutno zavisi od rada našeg mozga.

Drugim riječima, percepcija mnogo više zavisi od prethodnog znanja – odnosno kreiranih unutrašnjih modela svijeta. “Skloni smo da smatramo da se percepcija dešava spolja-unutra, ali se uglavnom dešava iznutra-napolje”, pojašnjava neurolog Anil Set.

Ako je percepcija neka vrsta prave halucinacije, nastaje potencijalni problem: kako možemo razlikovati ono što zamišljamo od onoga što opažamo? Gore navedeni primjeri pokazuju da ne uspijevamo uvijek; možemo pogriješiti i uzeti svoju maštu za stvarnost i to je obično prolazno, ali ponekad, na primjer, u stanju psihoze, ovo je dugotrajnije.

Događa se i suprotno: u “efektu Perki”, objekat koji je stvarno prisutan, ljudi mogu da misle da je samo u njihovoj glavi. Ipak, uglavnom stvari ispravljamo, odnosno mozak procjenjuje razliku između stvarnog i zamišljenog.  Neka osnovna pravila koja pomažu da razlikujemo stvarno od mašte su tu od pomoći – visoki nivoi živopisnosti i detalja, lakoća i dosljednost sa kontekstom sugerišu da gledamo u stvarni svijet – ali ne uvijek. San je živopisan bez mnogo napora; put kroz gustu maglu može biti naporan, a iskustvo koje rezultira nejasno. Ipak, mozak nekako odmjerava šanse i generalno dobija pravi odgovor. (Izvor: RT Balkan)