Piše: Dr Branko Banović*

Durmitor je planina koja uživa kultni status među planinarima i ljubiteljima prirode. Primjera radi, za vrijeme bivše SFRJ, strastveni planinari morali su bar jednom godišnje nanovo istražiti Durmitor i uživati u njegovim čarima. Išli su u pohode i na druge atraktivne planine – jedne godine na jednu, druge na drugu, ali Durmitor je bio stalna baza u kojoj su morali uživati bar jednom godišnje. I svoje najbolje poznavaoce, Durmitor je uvijek znao da iznenadi nečim novim.

Teško pristupačne vrhove, bogat biljni i životinjski svijet, planinske staze, lednička jezera, mogu se naći i na drugim planinama. Ipak, Durmitor je uvijek predstavljao nešto posebno. Imao je svoju dušu, zbog čega je i uživao kultni status. U savremenim uslovima potrebno je učiniti napor da se i turistima i planinarima koji prvi put dolaze na Durmitor pokuša predstaviti ta osobenost koja ga je oduvijek izdvajala od svih drugih planina. Upravo u tom kontekstu, treba razmišljati i o prezentaciji legendi vezanih za čudesni svijet Pirlitora.

Idealno bi bilo ukoliko bi kreatori turističke i kulturne politike Žabljaka imali priliku za jedan studijski boravak u Estoniji. Naime, prije nekoliko godina predavao sam dio semestra na Univerzitetu u Tartuu u Estoniji, gdje, između ostalog, postoji Fakultet za turizam baziran na prirodi. Meni je bilo fascinantno sa koliko pažnje, ljubavi i poštovanja Estonci se odnose prema prirodi i svojim šumama.

Sjeverna Evropa je poznata po bogatsvu bajki i razvijenoj semiotici, što je mene kao antropologa posebno privlačilo, a na Univerzitetu u Tartuu predavao je čuveni semiotičar Jurij Lotman. Kolege su me povele na izlet u obližnje šume. One sadrže kompleksne priče o mitskim bićima za koje se vjerovalo da su naseljavala konkretne pećine ili živjela u vodotocima. Sve je ispričano s ukusom i mjerom.

Ne postoji Estonac koji se neće sagnuti da pokupi papirić ukoliko ga ugleda u šumi. Trebalo bi se upoznati sa tim iskustvima i onda dio njih primijeniti u turističkoj prezentaciji i uopšte odnosu prema prirodi. Kada sam prijateljici prokomentarisao kako sam prijatno iznenađen odnosom koji pokazuju prema prirodi i šumama, ona mi je kratko, gotovo sa čuđenjem, odgovorila – priroda nam je mnogo dala, moramo se potruditi da joj bar dio vratimo.

Proći će mnogo vremena dok mi ne počnemo da razmišljamo na sličan način, ali treba raditi na tome.

Smatra se da danas više od četrdeset procenata turista putuje vođeno kulturnim motivima. Nekada se smatralo da je onaj ko ide na plažu turista, a da je onaj ko posjećuje muzeje kulturni turista. U modenim uslovima ta podjela ne stoji. Sve više kulturnih turista ide za motivom da osjeti stil života autentičan za određenu destinaciju. Žele da okuse tradicionalna jela, čuju tradicionalne pjesme, vide ili učestvuju u tradicionalnim oblicima privređivanja, čuju zanimljive legende… Nekada se to svrstavalo u narodni život, običaje, etnologiju, nematerijalnu kulturu, a danas se dominantno koristi termin nematerijalna kulturna baština.

Na kulturnim i turističkim poslenicima i Žabljaka i Crne Gore je kako da sačuvaju i prezentuju bogato nematerijalno nasleđe Durmitora. Primjera radi, kroz planinarske rute gdje bi se planinari i ljubitelji prirode ujedno mogli upoznati sa tradicionalnim stilovima života, kroz ponudu učestvovanja u poslovima određenog domaćinstva i upoznavanja sa tradicionalnim privređivanjem, kroz male muzeje u prostorijama napuštenih škola ili, još bolje, kroz sve to skupa. Mislim da je potrebno pronaći način da se ta duša koju Durmitor posjeduje predstavi turistima u jednoj aktivnoj ponudi i uz saradnju sa mještanima. Mještani koji tu žive ključni su faktir za uspjeh te vrste turističke ponude. U jednoj takvoj priči svoje mjesto mogu naći ključ koji se čuva kod porodice Blagojević, alke pronađene na stijeni ili neki drugi artefakti koji se vezuju za Pirlitor.

Nematerijalna kulturna baština zasniva se na različitim principima zaštite i očuvanja u donosu na materijalnu kulturu. Ona je baština samo dok je živa, odnosno dok ima funkciju u zajednici koja je baštini. Institucije mogu biti samo partneri u procesu njenog očuvanja. U umjetničkom smislu, sjećanje na čudesne legende Pirlitora jako uspješno žive kroz djelo vajara i slikara Mića Blagojevića.  O načinu prezentacije tih legendi u ukupnoj turističkoj ponudi Žabljaka treba dobro razmisliti I, kao što sam već rekao, upoznati se sa nekim primjerima iz sjeverne Evrope. U svakom slučaju, legende o Pirlitoru značajno bi obogatile iskustvo turista i njihov opšti utisak o destinaciji.

*Autor je direktor Zavičajnog muzeja u Pljevljima i bio je jedan od sagovornika autorki priče “Pirlitor – neistražena prošlost ili jedna od durmitorskih legendi”