Crni pojas iz alternative

Objavljeno: 24.02.2020, 17:22h

Neočekivano, spontano i nadasve istinito: Rambo Amadeus govori za PCNEN o umjetničkim izazovima van klasičnih, main stream tokova

Intervju koji je pred vama počeo je kao digitalna prepiska sa Antonijem Pušićem, muzičarom i poetom, poznatijim pod pseudonimom Rambo Amadeus, povodom priče o alternativnoj umjetničkoj sceni u Crnoj Gori.  Umjesto očekivanog kraćeg komentara, spontano je nastao intervju. U priču o alternativi neizostavno su se uključila i pitanja o društvenim prilikama i neprilikama, moći umjetnosti, misiji umjetnika i opstanku na sceni.

PCNEN: Kada kažem alternativna scena u Crnoj Gori, to te asocira na …

Rambo Amadeus: FIAT – koliko sam pratio, uvijek je bio to. Moram da pomenem pokojnog Sloba Milatovića, bio je savršen primjer kvalitetnog i doslijednog alternativca. Prije njega su to svakako bili slikari: Petar Lubarda, Milo Milunović, Uroš Tošković, Vojo Stanić, pa režiser  Živko Nikolić, koji i pored svojiih odličnih filmova nikada nije uspio da bude prihvaćen kao main stream. A o novoj sceni stvarno ne znam ništa. Pojma nemam, ispao sam iz štosa. Vidim da ima puno omladine koja dobro svira, jazz scena se razvija, ali priznajem da savremenu književnost i slikarstvo ne poznajem.

Na društveno političkoj sceni na primjer – alternativa me asocira na mnoge novonastale ekološke organizacije, koje okupljaju ljude zabrinute za kvalitet, sudbinu i još uvijek bahat odnos prema životnoj sredini.

Nadam se da će baš oni jednog dana postati mainstream, pa će neumitno i društvo u cjelini postati šarenije, manje polarizovano i u krajnoj liniji održivo.

Kolika je transformacijska moć umjetnosti i kolika je odgovornost umjetnika i intelektualaca, ali i svakog pojedinca kada su u pitanju promjene u jednom društvu?

Rambo Amadeus: Umjetnost se obraća intelektualnoj eliti, koja predstavlja manjinu u društvu. Ponekad neki umjetnički pokret, kao Punk na primjer, djeluje kao da vrši veliki uticaj i promjenu nad mladima, a zapravo tu se promjena događa postupno i istovremeno kad i nastajanje umjetničkog pokreta. Mladi željni promjene prihvataju novi obrazac ponašanja i rasuđivanja.

Sa druge strane, umjetnički mainstream je oportun, on je tu za dekoraciju društva, i nikada nije uzrok promjenama, nego njena posljedica. Baš kao turbo folk – subkultura koja je postala mainstream zahvaljujući primitivizaciji medija s jedne, i napretku tehnologije s druge strane.

Što je vidljiviji nečiji rad, počev od javno izgovorene riječi, pa do umjetnosti – to je odgovornost pojedinca veća.

Danas je razočaravajuće to što se demonstrira više emocija u političkom životu nego u  umjetnosti. Odsustvo emocije u umjetnosti čini je sterilnom, beznačajnom, kičem, a demonstracija  emocija u politici – čini je opasnom i štetnom u svakom smislu.

Kako komentarišeš alternativnu scenu u Crnoj Gori u odnosu na njene početke, nekad i sad?

Rambo Amadeus: Nekad  je Marko Miljanov, kao umjetnik, pisac, bio alternativa. Dok je Crnom Gorom harala krvna osveta među plemenima i prijetila da zamota svaku kuću u crno, Marko Miljanov je knjigom “Primjeri čojstva i junaštva” ponudio opraštanje i toleranciju kao alternativu u književnosti i životu.

Mnogo  kasnije, u Titovoj Jugoslaviji, dok  sam bio srednjoškolac,  činilo mi se da sam samo ja –  sa svojim bendom  “ Tri Brus Lee- a u Titogradu” na šturoj muzičkoj sceni Crne Gore jedini  bio alternativa.

Danas ima puno omladine koja s pravom zazire od main streama u svim oblastima i javno njeguje drukčije diskurse, u tome im dosta pomažu društvene mreže, jer lakše dolaze do informacija, a i mogu da se povezuju po afinitetima, ne moraju ni konfesionalno, ni nacionalno ni  teritorijalno. To je alternativa sa dobrom perspektivom. U polarizovanom društvu, alternativa je neki treći, krivudaviji, ali humaniji put.

Šta je prednost alternativne umjetnosti u odnosu na main stream?

Rambo Amadeus: Sve osim para, koje ne stižu odmah, nego nakon dugih godina upornog rada, koji je van skučenih aršina sredine. Nekad pare ne stignu uopšte. Kako kažu  čuveni stihovi benda “Disciplina Kitchme”: „Novac neće doći – ja imam šarene oči”

Šta te najviše motiviše da stvaraš sve ove godine? Zahvaljujući čemu ili kome si uspio da održiš tu dinamiku?

Rambo Amadeus: Društvena nepravda, isključivost, bahatost, samodovoljnost  s jedne strane i s druge –  mogućnost da umjetničkim i medijskim alatima i procedurama mijenjam senzibilitet pojedinaca.

Takođe, zahvaljujući činjenici da su mi pare i ljudi koji trče za njima bili beskrajno dosadni, a da su mi sve ostale stvari bile zanimljive. Uvijek sam vjerovao da ako radiš ono u šta vjeruješ i posvetiš se tome – možeš od toga i da živiš. Bio sam posvećen i jedrenju i muzici – sad imam i solarni jedrenjak i dobar studio. Možda sam mogao da ih imam i prije 30 godina, ali onda vjerovatno ne bih ni napravio sve one neobične, nekomercijalne pjesme i spotove…

Podsjećam samo na Evroviziju. Tu sam čini mi se položio crni pojas iz Alternative, kad sam na tom festivalu kiča i besmisla uspio da zadržim svoj stil – po cijenu toga da tamo budem jednako neshvaćen kao i kod kuće. Za alternativu treba imati jake živce. Treba tražiti estetiku koja proizilazi iz etike, otvaranja etičkih pitanja i potreba savremenog čovjeka. Ići niz dlaku ukusu većine je – kič, šund, bez obzira koliko neko djelo bilo trenutno uspješno, komercijalno, omiljeno kod većine.

Jake živce, i šta još?

Rambo Amadeus: Jak refleks za socijalnom pravdom. Moraš da imaš jasan vrijednosni sistem nevezan za autoritete, kultove, makar oni silazili direktno s nebesa – pa se i ateizam podrazumjeva.  Pravi alternativni umjetnik demaskira sve kolektivne halucinacije oko sebe, podjele ljudi na države, nacije, konfesije.

On je sam – uglavnom neprihvaćen od sredine i plaća tu cijenu – u svom etičkom  drmanju  srednjevjekovnog kaveza u koji smo protiv svoje volje svi zatočeni. I još, alternativni umjetnik  je autentičan dok je mlad. Kad postane star kao ja – mladi mu po difoltu više ne vjeruju, pa je groteskno i kontra produktivno da se uopšte trudi da bude kao javna ličnost alternativac, osim ako nije pisac.

Jedino što stari alternativac može elegantno da uradi je – da se ne sere po onome što je godinama radio. I da slučajno ne ostane siromašan. Društvo maloljetnog liberalnog kapitalizma kao naše – najteže oprašta umjetniku siromaštvo.

To je razlog zašto sam počeo da se bavim drugim, komercijalnim poslovima – da bih svoje alternativno autorstvo zaštitio – a da mi drugi izvori prihoda obezbjeđuju da me to mlado, naivno, liberalno kapitalističko društvo ne prezire kao siromašnog.

Koji bi bio tvoj savjet mladim alternativnim umjetnicima u Crnoj Gori?

Rambo Amadeus: Da rade druge poslove koji će im obezbjediti egzistenciju, da ne bi morali zbog para da prostituišu svoju umjetnost. Da budu skromni – da preziru luksuz. Luksuz je kič, šund, zlo. Da putuju. Što jeftinije. Da svaki dinar daju na putovanja, da vide druge sredine. Berlin, Madrid, Afrika, Argentina, Urugvaj… N

Da ne ostanu zaglavljeni u našim lokalnim aršinima koji su, ruku na srce – prilično provincijalni. Dobro je obići  Beograd, Niš, Skopje, Pulu, Sarajevo, Ljubljanu… Njihove altrernativne scene su jake, a ne vide se iz daljine od dominirajućeg mainstreama.

Nekad je to bio jedinstveni kulturni prostor – još uvijek nam  je humor isti i alternativci se perfektno  razumiju i komuniciraju,  daleko od  sporih, mutnih, ustajalih  voda  mainstream-a.

Irena ČEJOVIĆ

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN