Ovaj tekst su napisale autorka bloga i Ljupka Kovačević \r\n

Piše: Ervina Dabižinović

Ništa nema u Evropi što već nema ili nije bilo u Crnoj Gori

10. 12. 2010 odazvale smo se, moja koleginica i ja, pozivu za Okrugli sto „ Ljudska prava u Crnoj Gori – izazovi institucionalne zaštite" organizatorima FORUM- u  2010 i YIHR/u, na Pravnom fakultetu,  povodom Dana ljudskih prava.

Po uvodničarima/kama na  panelima razumjele smo namjeru da organizatori žele da afirmišu institucije zaštite ljudskih prava u Crnoj Gori i  istovremeno aboliraju ili neutralizuju odgovornost onih u tim institucijama u odnosu na koje civilni sektor iskazuje negativan stav kroz traženje ostavki zbog iskazanih stavova i nečinjenja. Logično je bilo pretpostaviti da na takvom skupu u Crnoj Gori neće biti ni pomena ženskih ljudskih prava, ni inicijativa koje su neophodne u toj oblasti.

Naš stav  i namjeru  demonstrirale smo na   način što smo  ukazale  na to da se u Crnoj Gori ne poštuju ženska ljudska prava, ne poštuje obrazovanje i ženski aktivizam, ne razumiju interesi žena koje su svjesne izražene diskriminacije prema njima i svjesne nedostatka moći. Nismo spremne  za kolaboraciju ( učešćem i slušanjem) sa onima koji sa svojih pozicija nečinjenjem i stavovima  doprinose ovoj diskriminaciji i koče razvoj naše misije o – nepatrijarhalnom društvu ravnopravnih pojedinaca i pojedinki. Dosadilo je da godinama  drže lekcije o tome kako se upravo SADA spremaju da otpočnu sa TIM ljudskim pravima i uvaže deklaracije i standarde Ervope koje su potpisali odavno.   Ispoštovale  smo  uvodničare  i izlaganje zamjenice Zaštitnika ljudskih prava, i nakon toga napustile skup. U tišini. Tišina onih koji su ostali prenijela se i na reprezentaciju tog čina u medijima.  Ni jedan elektronski medij u  izvještajima novinara/ki  (tačnije TV Vijesti, TV IN; TV CG, MONTENA ) a ni štampani osim „Vijesti" nije pomenuo taj čin. U nekima smo čak bile apostrofirane, a na svim viđene,  što ostavlja  utisak da smo sarađivale. Nama je važno da javnost, kao i učesnici skupa, zna da nismo sarađivale. Valjda je elementarna obaveza novinara da javnost to sazna, bio je to javni skup! Da li je radila cenzura ili autocenzura? Toliko o objektivnom novinarstvu koji ni akciju  ne  umije, neće i/ ili ne smije da prenese a tek što je sa mišljenjem koje zloupotrebljava.

Postoji mnogo objašnjenja racionalizacija i poricanja u ovoj situaciji.

Ono što je vidjela crnogorska javnost  je savršeni sklad civilnog sektora, institucija, „istaknutih" pojedinaca i intelektualaca i uspjeh  FORUMA 2010 u namjeri da ih sve pacifikujue, umiri i poveže ( denunciraju napore civilnog društva dajući važnost moćnicima). Svjedočanstvo su  izvještaji iz medija,  u kojima je gospodin Dinoša bio glavna zvijezda,  uz njegovo korektno obraćanje evropskim moćnicima da će ih slušati i sprovoditi sve ono što oni kažu. Čestitamo  majstoru,  koji  ga je na to mjeto izabrao, imaće materjala da napiše još jedno pismo Evropi,  o uspješnoj i izuzetnoj saradnji civilnog sektora i institucija koje su zadužene za ljudska prava, gdje  predstavnici, izvršitelji/ke  zakonodavne i sudske vlasti dolaze na skupove nevladinih organizacija,  druže se sa onima koji „po novinama" traže njihove ostavke,   i  zaklinju se  jedni drugima i Evropi da će sarađivati i poštovati zakone, principe i deklaracije.  Do nove sudske tužbe.  A što se tiče rodne ravnopravnosti, ženskih ljudskih prava (mnogo ih je) i slobodnih profesionalnih novinara/ki (na ruci se mogi izbrojiti) neka čekaju „bolja vremena".

1992 druge godine,  dolje potpisane,  su organizovale javni skup  „ Protiv rata, materjalne i duhovne bijede",   pred početak rasplamsavanja rata u Bosni, lokalni radio je uredno dao obavještenje o tome,  ali  niko,  nijedan  medij nije poslao informaciju dalje. Mediji su,  tada i danas,  kao i oni na mjestima odlučivanja,  i tada i danas,  kreirali  lažnu slike stanja u Crnoj Gori.  Njima upućujemo zadatak – neka misle šta bi se desilo da su sve crnogorske novine na naslovnicama tada pisale o inicijativi građanki,  koje se ne mire sa ratom . Gdje bi danas bili i oni i mi.  Isto se desilo,  u odnosu na demokratiju,  juče, ostali su tamo gdje su i ranije bili. Baš kao i mi. Nama ne treba Evropa da bi je slušale, nama  treba Evropa da bi se obrazovale i povezale sa svijetom. Neka bude neskromno,  ali smo ubijeđene da ovako misli većina žena u Crnoj Gori,  ali im je patrijarhalna čizma na vratu, čemu dodaju i  doprinose i Okrugli stolovi,  gdje se muškarci cjenjkaju oko pozicija i moći  podržavajući nadolazeći fašizam.

A dok se to dešava,  javnost,  ne smiju znati ni za jednu jedinu akciju koja se suprostvalja patrijarhatu i autoritetu ako iza nje ne stoji Autoritet.Kako bi bilo kada bi marginalci (aktivistkinje ženskog pokreta to jesu) imali pravo slobodnog djelovanja! Kako vjerujemo da naš čin  nije jedini čin i kako se činovi uspješno gase,   pod krinkom saradnje Vladinog i Nevladinog sektora,   obraćamo se ukupnoj crnogorskij javnosti  da  ZNA   što čine, koga zatrpavaju,   sa kim drže opijelo nad novim grobovima. 

Svaka sahrana je do sada bila u tajnosti- od onih koje su poslali u ratove devedesetih,  do onih na koje se upeglani i namirisani pojave u svečanoj tuzi i tišini, da nas ne bi uznemiravali dok glume evropejstvo. „Ne dajte se od svojih prevariti!" jer ništa nema u Evropi što već nema ili nije bilo i u Crnoj Gori.