Izbori u Srbiji donijeli su, uglavnom, ono što se znalo. Dvojica finalista: nacionalist s dna kace Tomislav Nikolić i umiveni i proevropski, ali opet nacionalist Boris Tadić, trećeg i četvrtog u februaru izaći će na megdan.

Piše: Ahmed Burić

A narod će, biva, odlučiti. Sve nekako prolazi u stalnoj dilemi – šta je bolje za nas?

Nikolić je Šešeljev satelit, opskurna pojava na svaki način, a do prije nekoliko dana je retorikom i izgledom bio lice kakvo je u evropskim demokratijama iščezlo zajedno s Drugim svjetskim ratom. No, jedno je lajati na mjesec, a drugo biti kosmonaut, reklo bi se. Nikolićevu predizbornu kampanju obilježilo je potpuno ublažavanje retorike, apsolutno prihvatanje evropskog puta, demokratizacija…

Ako bi Nikolić zasjeo, možda bi maknuo i Šešeljevu sliku iz kabineta. Jer, vlast je vlast.

Američka firma za odnose s javnošću Quinn, Gillespie & Associates potpuno mu je – dakako, za goleme novce – promijenila imidž. Spin doktori znaju da je desničarstvo u koje je pala kompletna srbijanska politička scena nekompatibilno s bilo kakvim evropskim ponudama Srbiji. S te strane, situacija u kojoj se naš istočni susjed nalazi može opet postati izolacionistička – kakva, je uostalom, bila cijelo vrijeme u devedesetim – a u autizmu, para nema. Stoga se vuk Toma morao obući u bijelu jagnjeću kožu. Njegov "oficir za vezu" sa Republikom Srpskom je Aleksandar Vučić, tipični pripadnik radikala. Neskladan, rabijatan, rigidan, glasan i za dijalog, praktično, neubrojiv. Ipak, stav da bi svima, pa i nama u BiH, bilo gore da pobijedi Nikolić, samo je donekle tačan. Jer, mržnja Nikolića prema Dodiku, i obrnuto, stvar je istih polova koji se odbijaju. U RS-u ima mjesta samo za jednog gazdu, a radikali se baš nisu spremni odreći onoga što Dodik smatra svojom avlijom.                

Boris Tadić kao posljednju "pre­dgrupu" na konvencijama koristi Milorada Dodika. Tadić je fizički sličan Đinđiću, ali bitno je manjeg  formata i odlučnosti u obračunu s duhovima prošlosti. S druge strane, Tadićev izborni tim čine ljudi koje iz osamdesetih pamtimo iz svijeta medija i popularne kulture. Iz novovalnih bendova, s filma i televizije. To su djeca beogradskog asfalta koja su devdesete provela u reklamnim agencijama, da bi, prema zapadnom modelu, srednje godine i mirnu starost dočekali u politici. Oni su se u međuvremenu nacionalizirali onoliko koliko je trebalo, i osvojili neke veze kako u zemlji, tako i u svijetu – ali hoće li to biti dovoljno za pobjedu nad teškom, sumornom, ruralnom, osiromašenom Srbijom koja reži pod šljivama? "Srbijom sredine prošloga veka", Srbijom provincije, čije je lice po logici stvari Tomislav Nikolić? Po svoj prilici neće, ali u tome i nije najveći problem. Problem je u tome što je lice Borisa Tadića, u krajnjoj varijanti, lažno lice Srbije. S njim se neće dotaći dno, ali se neće moći dalje uzdignuti glave. 

On joj neće dati katarzu i njegovo zaklinjanje u evropski put, u krajnjoj varijanti, nije želja da se Srbija iskupi za ono što je učinila drugima, da se suštinski denacificira, jer iz slučaja Srebrenica znamo kako je težak na izvinjenjima, a lak na paralelizmu zločina. S druge strane, njegova figura i mogućnost komunikcije sa svijetom idealan su paravan za investicije, za otkup Srbije od međunarodnih firmi, možda čak i za njezinu urbanizaciju, ali misliti da je za BiH bitno drugačije ako pobijedi on umjesto Nikolića je, naprosto, krivo. Srbiju očišćenu od zločina(ca) i mraka naprijed bi, u idealnoj varijanti, mogao povesti Čedomir Jovanović, ali njegovih 5,6 posto može samo koristiti Tadiću, ako Jovanović pozove svoje glasače da biraju za sadašnjeg predsjednika. On to još nije učinio, i po svoj prilici neće.

Ključeve pobjede, čini se, drži dvojac koji se u prošlom sazivu Vlade namjestio na dva glavna mjesta: premijer Koštunica i ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić, čijih 7,6 posto na ovim izborima prijeti da u drugom krugu završi u Nikolićevim kutijama. Uz Koštunicu i Velju su Crkva, kao vjerovatno najvažniji subjekt današnjeg duhovnog konteksta u Srbiji, a gdje je Crkva tu je, svakako, i novac.

Ilić, surovi trgovac svim i sv­ačim, svoje je već rekao: "Ovo su najgori izbori dosad i Boris Tadić ih treba izgubiti." To u ovom slučaju znači poruku biračima da glasaju za Nikolića. U tom smislu Koštunica neće ići protiv svog strateškog partnera i eto nas tamo gdje smo i počeli.

Kod pobjede Tomislava Nikolića, koji će bez obzira na savjete velikih pr-magova, najvjerovatnije, ostati ono što je oduvijek bio. Za nas koji smo to znali i osjetili, to ne bi trebalo biti veliko iznenađenje. Za Srbiju bi to značilo da bi konačno mogla sići na dno.

Gdje je nisu otjerali ni Miloševićevi ratovi, ni NATO bombe, ni famozni 5. oktobar. Gdje ju je doveo Vojislav Koštunica, čovjek koji u ruci drži ključ ne samo današnje Srbije nego i njezine budućnosti.

Oslobođenje