Piše: Biljana Vankovska

Kolumnu sam pisala bukvalno dok je isticao zakonski rok za podnošenje kandidatura i liste za lokalne izbore (ponoć, 16. februar), sve u isčekivanju da će se desiti preokret u zadnji čas. Ali i najveći optimisti su odavno prestali da vjeruju u čudo. A čudo bi, zamislite, bilo odustajanje opozicije od odluke da bojkotuje izbore. (Ipak, ujutru me je dočekalo malo iznenađenje: opozicioni gradonačalnik opštine u kojoj živim nije poslušao partiski vrh i podnio je kandidaturu; govorka se i da je jedan broj odbornika opozicije tokom večeri prešao na neke liste manjih stranaka samo da bi učestvovali na izborima).

Ipak, bojkot je već činjenica, i svojevrsni presedan od 1991. godine. Proteklih dva mjeseca opozicija je tražeći previše, ustvari, pokazala je da blefira praznim pištoljem, a dok je iz nedjelje u nedjelje mijenjala sadržaj ultimatuma, molila je Boga da se oni ne prihvate. Strah od eventualnih koraka koji bi dodatno produbili krizu u makedonskom (etničkom i političkom bloku), kao što bi bilo eventualno povlačenje pretstavnika opozicije iz Državne izborne komisije, je realan jer zavisi samo od političke volje socijaldemokrata. Što se bojkota tiče, lider socijaldemokrata Crvenkovski ne samo da nije poslušao dobar dio članstva koje se protivilo bojkotu, nego je na djelu pokazao kako funkcioniše sultan-partija, posebno ukoliko je tačna informacija da je troje potpretsjednika stranke bilo protiv bojkota, uz one gradonačalnike koji su bili na čelu nekih važnih i velikih opština (Kumanovo je već 20 godina u rukama socijaldemokrata, a sada se po prvi put nalazi suočeno sa bojkotom ili izborom nekog drugog kandidata).

Interesantno je što je on od svih zatražio da polože žrtvu na oltaru Otpora (bojkot lokalnih izbora i vraćanje mandata poslanika u parlamentu), ali kao bivši predsjednik države jedino on zadržava svoje privilegije. Oni iz međunarodne zajednice koji su danima dolazili jedan za drugim konačno su digli ruke i otišli bez nade da će njihova „uspješna priča“ (kako godinama nazivaju Makedoniju) profunkcionisati uprkos svemu i da će, kao i ranije, taktika šargarepe i štapa dati rezultat. Nisu vidjeli da što magarac postaje veći, to su mu šargarepe nedovoljne i da počinje da rita snažnije. Posrednici su došli, vidjeli i nisu pobijedili; otišli su razočarani (izvještač Evropskog parlamenta za Makedoniju Ričart Hovit), očajni (Sanino), dok je komesar Fule poručio da je frustriran i otkazao posjetu Skopju.

Mnogi su se gorko osmjehnuli: ako je on isfrustriran, što da kažemo mi koji živimo s njima? Manji dio posmatrača je bio svjestan da je Fuleova frustracija više rezultat diplomatskog neuspjeha i šamara po njegovom autoritetu od strane jedne nikakve zemlje-kandidata za članstvo, njemu koji je pretendent za nasljednika baronese Eshton, nego što je zažalio zbog uzalud uloženog truda da urazumi makedonske elite.

Sada smo tu gdje jesmo, a i gdje smo i ranije bili: na dnu! Ali mi i dalje kopamo (ko što kaže jedan dobar sprski aforizam). Kao građanin ove zemlje nikada nisam bila ubijeđena u objektivnost pozitivnih izvještaja EU, pa sam sada sasvim indiferentna prema najavljenom negativnom izvještaju. Protekcija „učiteljice“ radi potsticanja lošeg učenika, a kažnjavanje za nešto što nije smjela raditi (pritisak za promjenu imena), od nas je napravilo invalide i društvo bez vrijednosne orijentacije, ali i bez pravih mjerila o tome kakvo je ono zaista. Makedonci ostaju suočeni sami sa sobom, u natječaju šta gore, a ne šta bolje mogu da ponude u izbornom ciklusu.

Albanci su ostali sasvim nezainteresovani, čak i kada se u parolama pominjao „Milošević“ ili „Оtpor“; oni idu na izbore na koje će demokratski odmjeravati snage u osvajanju vlasti na „svojim teritorijama“ (u opštinama gdje su većina), što je posebno atraktivno kada je i grad Kičevo ušao u tu etničku kartu i kompletirao etničku podjelu opština. (Ne mogu da odolim, a da ne prokomentarišem „najgenijalniju“ analizu s albanske tačke gledišta koju je dao profesor međunarodnog prava Mersel Billali, koji je implicirao da je čitava kriza ustvari fingiran sukob makedonskih stranaka, koje tako žele da izbjegnu pritisak iz vana da problem s imenom konačno bude riješen, pa tako čine zlo Albancima koji ostaju taoci problema koji se njih ne tiče.) Naravno, sve ovo što se dešava nema nikakve veze s „imenom“ (mada se ono povremeno koristi kao novčić za podkusurivanje u unutrašnjim bitkama), ali ima veze za grandioznim porazom demokratskog projekta u Makedoniji.

Od sada pa nadalje 24.12 će se morati pisati suglasno pravopisnih pravila koje važe za važne „istoriske datume“ – 24 Decembar. Protekla dva mjeseca su u sublimiranoj formi pokazala šta znači neodgovorna vlada u kvazi-parlamentarnom sistemu. Bukvalno niko nije snosio odgovornost (interesantno je da to nije tražila čak ni opozicija!), počevši od predsednika Sobranja, koji je morao dati ostavku iz moralnih i političkih razloga, preko neutvrđivanja činjenica da li su, osim parlamentarnih službi obezbjeđenja, učestvovali i drugi pripadnici policiskih snaga, zahtjev za njihovu odgovornost zajedno s onim koji je izdao naređenje za njihov ulazak u zgradu parlamenta (ministarka unutrašnjih poslova, u ovom slučaju). I ne samo to, nego Sobranje je produžilo da radi ubrzanim tempom otkako ga je opozicija napustila: donesen je veliki broj zakona skraćenim postupkom (među kojima čak dvije izmjene zakona o visokom obrazovanju, čime je ukucan posljenji klin u kovčeg univerzitetske autonomije). Najgore od svega, pokrenut je postupak za promjenu Poslovnika za rad Sobranja, kojima se ograničava vrijeme za diskusije po komisijama (da bi se prevenirale scene kao one koje su prethodile 24. decembru).

Svu drskost ovog čina je najbolje pokazao TV intervju s mladim poslanikom-jastrebom, koji je bez oklijevanja uvjeravao čitavu javnost da je postupak bio i legalan i legitiman (mada se iz snimaka vidjelo da je komisija kojom on rukovodi radila bez kvoruma, a o konsenzusu i da ne govorim). Junak dana je bio jedan jedini opozicioni poslanik, Izet Zekiri, kome svi moramo skinuti kapu, jer je pokazao integritet, ali i frustraciju daleko iskreniju od one o kojoj je govorio Fule. Zadnja kap u prepunoj čaši je bio odnos prema pretstavnicima građanske inicijative „Aman“, koji su mukotrpnim angažmanom uspjeli da skupe 10.000 potpisa i pokrenuli zakonodavnu inicijativu. Očito, poslanici su ih pomiješali sa svojim kolegama iz opozicije, pa su ih pljuvali onako po navici (srećom nisu ih izbacili silom). Građani su imali mogućnost da vide kako je razlika ogromna kada se ide kao gost u posjetu tokom „Otvorenog dana Sobranja“ i kada se krene da se traži socijalna država. I kako se kaže, nema goreg Turčina od poturice, pa tako je i naša „Roza Luksemburg“ (poslanica Socijalističke partije) pokazala da je veći desničar od kolega iz VMRO-DPMNE.

Opozicija je odlučila da je „odvažnije“ vratiti mandate nego stati uz Zekirija, pa nama ostaje da se suočimo s činjenicom da ćemo do sljedećih parlamentarnih izbora (2015.) biti svjedoci arbitrarne vladavine dvije vodeće stranke (VMRO-DPMNE i DUI) i njihovih satelita. Otkako su kamere nedavno notirale usmene izjave ustavnih sudija (iz novog, ali i starog sastava) nakon čega sam samo mogla reći „otvori se zemljo i progutaj me“, nema više nikakve dileme da se ne možemo nadati čak ni zaštiti ustavnosti i zakonitosti s te strane.

I tako, u međuvremenu neke susjedne države sa (ne)skrivenim zadovoljstvom prate makedonsku samoubistvenu političku dramu i dokazuju kako je njihov veto u EU opravdan. А vlast čini sve da dokaže nekakav progres na planu dobrosusjedskih odnosa, što je bila primedba iz Brisela, bez obzira na to što su unotrašnji odnosi antagonozirani do eksplozije.

I gdje je u ovoj slici opozicija? Na gubitničkoj i „mučeničkoj“ strani, naravno. U času kada je uživala najveću javnu podršku zbog scena tog 24. decembra, umjesto da iskoristi momentum, ona je (slijedeći pamet svog lidera) odlučila da je svanuo makedonski 5. oktobar. Pozvala je na uličnu demokratiju i rušenje režima, a da pri tome nije uopšte zatražila nečiju odgovornost i/ili krivicu, nitu posegnula za nekom institucionalnom opcijom (interpelaciju, anketnu komisiju, i sl.). То joj se činilo premlakim, mačjim kašljem, ispred grandiozne perspektive rušenja diktatora sa ulice. Nije prošlo mnogo, a isfrustrirani zbog relativni malog odziva neopredijeljenih građana, otvorili su lov na vještice i „idiote“, koji su postali glavni krivci što im ne prolazi taktika mimikrije, maskiranja stranke u „dešavanje naroda“ (interesantno, ova sintagma jedino u Makedoniji budi demokratske asocijacije).

Pod pritiskom rokova, u kontekstu već raspisanih lokalnih izbora, počela je igra ultimatumima za koje opozicija očito nije imala ni kapaciteta, ni koncepcije, da bi zadnjih dana prešla na otvoreno cjenkanje oko odlaganja izbora i rokova. U najmanju ruku neozbiljno ponašanje ljudi koji su dva mjeseca govorili da su svakog časa spremni da uđu u izbornu trku ukoliko budu ispunjeni njihovi uslovi… U očekivanju veće podrške od strane međunarodne zajednice, politički je mobilizirano članstvo širom zemlje kao nikada ranije, što je nagovještavalo dobar rezultat (mada ne i pobjedu). Kada spoljna podrška nije stigla, prešlo se iz ultimatuma u dogovore oko nekakvog kompromisa, ali prekasno. Na kraju dana, pokazalo se da je najveća greška i dokaz arogancije to što su lokalni izbori bili potcijenjeni, kao i sam značaj lokalne demokratije, nešto što nije slučajno uvršteno na listi temeljnih ustavnih vrijednosti. Želeći rogove, izgubili su i uši, a svojim simpatizerima koji su po hladnoći i kiši stajali uz njih, sada isporučuju jedno veliko ništa. Zabava pod motom „što gore, to bolje“ samo što nije počela… Sada politički proces namjerno izlazi izvan institucija i pitanje je ko će vratiti duh u boci.

Dvije najveće političke strane su izgubile sebe negdje između inata i prkosa. S obzirom na prirodu političkog organizovanja u stranke (t.j. u djelove društva povezane ideologijom i zajedničkim interesima), suprostavljanje je normalna stvar u demokratiji sve dok je u okviru pravila igre; tu mjesta za inat i za prkos nema, osim ako ne postoji društveni ugovor. Inat vladajuće stranke je klasičan primjer dokazivanja ko je „narod“ i ko je jači od opozicije, suprostavljanje koje je samo sebi postalo cilj imajući u vidu da je vlast dobijena na izborima 2011. zaista bila i legalna i legitimna. Opozicija se uhvatila za prkos kao za vrlinu, ali u trenutku kada je zaboravila koji joj je cilj i kojim se sredstvima on treba postići, sve se ponovo svelo na inat, čiji je antiklimaks – bojkot i parlamenta i lokalnih izbora. Tako je opozicija koja je imala određenu priliku da promijeni nešto, lošim potezima završila kao dijete koje se ljuti što ga drugovi ne zovu da se igra s njima, a kada ga zovu (pa čak i mole preko stranih pretstavnika) ono iz inata kaže „e baš neću da se igram s vama, sve dok ne dobijem garancije da ću ja pobijediti u igri“.

Vlast se čak nije ni potrudila da se pretvara da nije arogantna i inadžijska. Ona je pokazala da u Makedoniji ne postoji afera oko konjskog mesa, nego oko mesa od magarca.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin