Piše: Biljana Vankovska

Protekli period je bio svjedok jednog akademskog karavana posvećenom stogodišnjici od Balkanskih ratova. Možda će neko jednog dana napraviti analizu analiza, a posebno selekciju učesnika na svakoj od ovih konferencija. Na primjer, na velikoj međunarodnoj konferenciji u Solunu nije bilo nikoga iz Makedonije, ali u Istanbulu su vrata bila širom otvorena. Neke od stranih zvijezdi (the usual suspects) su već bile rasprodate na više mjesta, pa su se ostali organizatori snalazili s onim što je preostalo.

Kolko je meni poznato, kod nas jedino MANU planira konferenciju, i to u decembru, a u samom tekstu poziva za učešće najviše govori posljednja rečenica: “Radni jezik će biti makedonski“. Dakle, još jedan skup na kome ćemo sami sebi da pričamo našu priču. I to uglavnom makedonsku, jer naši sugrađani Albanci imaju sasvim drugačiju. Oni su već godinu dana rastrčani, što po regionu što po dijaspori, a domaće obilježavanje stogodišnjice albanske države se odvija pod parolom “Da slavimo zajedno“. Malo ko ima dilemu oko toga ko je sve obuhvaćen onim “zajedno“. Makedonci ne samo da ne vide razlog za obljeležavanje, ne samo da im se bude reminiscencije na ono što oni vide kao najveću nacionalnu tragediju iz vremena kada je Makedonija bila ratni plijen. Ni komemoracija stradanja nije oslobođena od samocenzure i straha da ih se ne vidi kao iredentiste, коji sanjaju o nekakvoj “velikoj Makedoniji“ u njenim etničkim granicama. Politička korektnost nalaže pažljivo rukovanje patosom.

Upravo sam se vratila sa konferencije u Oxfordu, gdje sam, izbjegavajući zamku da upadnem u kvazi-istorisku analizu, od pozicije politologa i istraživaća mira i konflikata, pokužala da izložim percepcije, kolektivno sjećanje i debate o tom dijelu makedonske istorije. Još prije no što sam krenula, neke strane kolege su me pitale što ću ja tamo i u čije ću ime da govorim o Balkanskim ratovime u kojima Makedonija nije postojala kao zaraćena strana, pa čak ni Makedonaca nije bilo. Ustvari, njihovo je učešće obavijeno ne samo velom zaborava, nego i negacije, pa i odricanja (zavisno od toga ko je kakvu uniformu nosio). Čak su i stradanja civilne populacije opisane kao ne-naše (kao glavno, bugarske). Sto godina i nije tako davno da ne bi ostala sjećanja, bar u porodicama. Ipak, jedan vijek je više nego dovoljno da se utvrde nacionalni mitovi.

Кada sam dobila poziv sa Oxforda, rekla sam sebi: evo mene, unuke Ugrina Vankovskog, vojnika nekoliko armija u to vrijeme, kako sada treba da govorim u njegovo ime i u ime mnogih sličnih njemu, ali sada sa pozicije univerzitetskog profesora iz zemlje koja se zove Republika Makedonija!

Priča mog djede je nalik mnogim drugim koji su bili, najčešće nasilno, regrutovani. Ona je interesantna samo zbog jednog detalja: moj djeda nije bio junak! Njegova je taktika preživljavanja bila da namjerno zaostane na kraju kolone, kao da veže obuću, ali on bi odmah izvadio bijelu maramicu da bi se predao nadolazećoj vojsci. Oni bi ga preobukli u njihovu uniformu i poslali bi ga ponovo na front. A on bi opet koristio istu ”fintu“… Jednostavno, čovjek nije video razloga zašto bi ginuo za nešto što nije razumijevao. A bio je i čovjek kome je draža bila njegova koža. Zahvaljujući njegovom kukavičluku ili instinktu za preživljavanje, evo mene, malo hrabrije da usred Oxforda progovorim o “našizmu“ kao strategiji odolijevanja tuđim asimilacijama u vrijeme kada je bilo opasno po život izjasniti se oko etničke pripadnosti, zato što je horda popova i paravojski silom dokazivala da si ”njihov“.

Mada mi je na vrh jezika bilo da citiram stihove Marka Cepenkova, stare oko sto godina, one o bludnici vavilonskoj, ali sam mojim sagovornicima ipak rekla stihove Nikole Madžirova da “ovdje je ono tamo, gdje istorija nikada ne postaje prošlost“. Iskoristila sam i repliku iz filma “Prije kiše“ (pucaj, brate, pucaj), i besmrtnog “Pireja“ kroz shvaćanje sirovog ali prizemnog Jona da smo svi mi jedno isto g…о, svi isto smrdimo. Poenta mi je bila da Makedonija zaista želi kraj, završnicu (closure) Balkanskih ratova, ali joj drugi ne daju. I danas susjedi tvrde da nema Makedonaca, ni kao nacije, a još manje kao nacionalne manjine u njihovim zemljama, traže da se odreknemo našeg da bismo prihvatili njihovu nacionalnu imaginaciju kao svoju, ne priznaju jezik, niti crkvu.

Ono što je nekada bilo poznato kao Velike sile, danas se zove Evropska unija (plus, naravno, SAD), a one se i dalje upliću u ”rješavanje“ Makedonskog pitanja tako što ga nastoje prekrstiti/preimenovati. Dubravka Stojanović je objavila snažan tekst o srpskoj nacionalnoj interpretaciji Balkanskih ratova pod naslovom “Sto godina fantazija“. Nije da smo mi oslobođeni takvih fantazija, ali se meni za makedonsku verziju zgodniji čini naziv “Sto godina samoće“.

Oxford je trebao pretstavljati veliku akademsku satisfakciju, ali me je ostavio razočaranom. Dio britanskih i drugih zapadnih učesnika sam vidjela kao ljude koji su ostali zarobljeni u vremenu, kao naratore, ali i kao naučnike koji su ”oguglali“, pa o ratovima i stradanjima drugih više vole da govore kroz sterilni jezik klasične istoriografije (ko, kada, kako, s kim i zašto).

Nisam mogla vjerovati mojim ušima kada sam čula kako je glavna predavačica koja je otvorila konferenciju postavila ozbiljnu dilemu da lu su tadašnje Velike sile bile vođene logikom realne politike (svojim nacionalnim interesima) ili liberalnih ideja (humanizam, empatija za stradanja lokalnog življa pod Otomanskom imperijom). Pa i crnogorski kralj Nikola je bio pametniji: u intervjuu sa danskim novinarem još u 1907. godini rekao je da su balkanski narodi samo novčić za potkusurivanje u transakcijama Velikih sila!

Još više me se dojmilo to što je predavačica za čitav serijal dešavanja (mirovnih konferencija i dogovora), koji je počeo još od velike Istočne krize, upotrijebila metaforu “simfonije u četiri stava“, pa je sve to kroz njene riječi zvučalo kao kulturno-umetnički program. Meni su u glavi tutnjali ratni bubnjevi i zvuk vojnih truba, marševa i rekvijema. Najljudskija je bila prezentacija jednog pametnog čovjeka koji je izgledao kao da je pao s Marsa kada je izložio medicinsku istoriju, t.j. istorijat i statistike masovnih pogibija zbog kolere i tifusa.

Etničke diobe, otimanje i asimilacije se i danas opisuju kroz ”neutralnu“ terminologiju state-buildinga i nation-buildinga. Drugim riječima, kada su već podijelili plijen, tadašnje države su “morale“ da stvore jedinstvene nacije od one mješavine, pa su sva sredstva i sve metode bile opravdane.

Kroz angažman za REKOM znam kako je teško utvrditi činjenice o tome ko je koga ubijao, proganjao i “čistio“, čak i ako su događaji od prije samo 20 godina. Nakon 100 godina, svako ima svoju “istinu“ koja isključuje sve druge. Kao što kaže Niče, država nije nikada zainteresovana za istinu, osim ako od nje ima koristi. U toku sto godina ratne traume su se akumulirale, uz povremene periode primirja, а da pomirenje nije nikada bilo tema. Zato i sada živimo u svijetu stereotipa i nepovjerenja.

I u Oxfordu je bila ponovljena ona fraza o Balkanu kao o regionu koji stvara više istoprije nego što je može konzumirati, bez da se pri tome kaže makar i riječ o ulozi onih koji su iza scene pokretali konce. Lokalci su krivi za sve svinjarije, pa čak i danas im je potrebno disciplinovanje, civilizovanje kroz evropeizaciju.

Voljela bih da smo mogli nakon 100 godina govoriti o drugačijem Balkanu, o Ničeovom shvatanju zloupotrebe istorije i o potrebi “plastične moći“ čovjeka koji će biti oslobođen stega istorije. Ali danas Ničeovski govore upravo zapadni političari, kada poručuju: gledajte samo naprijed u svijetlu budućnost, nemojte se okretati ka prošlosti. Upravo tu je i zamka, jer prema mudrom filozofu velika je greška vjerovati da je prošlost nešto što je iza nas. Naprotiv, mi znamo šta se desilo i zato je prošlost ona koja je ispred nas, oko koje se saplićemo. Prošlost je poznata zemlja, a ono što ne znamo je budućnost, koja u mnogome zavisi od toga kako ćemo se odnositi prema prošlosti.

Nažalost, i “moja“ konferencija je samo pokazala koliko je Hegel u pravu – istorija nas uči da od nje ne možemo naučiti ništa!

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin