Piše: Charles Eisenstein

Veliki povjesničar Lewis Mumford jednom je patente opisao kao “institut koji jednoj osobi omogućava zadobivanje posebne financijske koristi zato što je posljednja u lancu kompliciranog društvenog procesa koji je doveo do inovacije”. Ukazao je da inovacije ne nastaju ex nihilo, već su dogradnja sveukupnosti inovacija i znanja prikupljenog prije nas.

Više nije pravedno da plodovi društvenog procesa koji je trajao stoljećima budu predmetima patentnih prijava. Pomoću genetskog inženjeringa, korporacije sada stvaraju i patentiraju nove oblike života. Fizičarka Vandana Shiva, u video pozivu kojim zove na pridruživanje globalnoj kampanji za slobodu sjemena, takvo vlasništvo nad cijelim novim vrstama naziva oblikom ropstva, a poljodjelce i potrošače poziva na otpor privatizaciji genetskih zajedničkih dobara.

Je li ona možda naivna? Suočeni sa svjetskim razmjerima gladi uslijed eksplozivnog rasta populacije, možda bismo stvarno trebali odustati od sentimentalne privrženosti tradicionalnom čuvanju sjemena poljodjelaca, te prijeći na high-tech poljoprivredu u nastojanju da povećamo prinose po hektaru. Jer zapravo više ne možemo povećavati obradive površine na uštrb šuma i močvara. A kako bismo financirali ogromna dugoročna ulaganja potrebna za inženjering kultura koje daju visoke prinose, te su otporne na sušu, korov i kukce, zar ne bismo trebali uspostaviti snažan sustav patentiranja?

Ovakav je stav naizgled razuman, no u temelju ima pretpostavke koje je lako oboriti ukoliko ih pažljivo razmotrimo. Prva takva pretpostavka je tvrdnja da su nam potrebni kemijski pesticidi, herbicidi i genetski modificirani organizmi (GMO) kao bismo nahranili gladne. Jer sasvim je sigurno da svaka nova inovacije donosi i veće prinose, zar ne? Zar nije sasvim sigurno da su prinosi veći kada se poubija kukce nego kada ih se ostavi na miru, veći kada se koriste “dorađeni” varijeteti nego uobičajeni?

Ne baš. Ukoliko su sve druge varijable konstantne, sigurno je da će veliko žitno polje dati više ako ga tretiramo kemijskim herbicidima, pesticidima i umjetnim gnojivima. No ekološka poljoprivreda, a osobito permakultura i tradicionalno poljodjelstvo, uopće se ne temelje na konstantnim varijablama. Svaka se poljodjelska kultura s vremenom prilagođava jedinstvenim karakteristikama lokalnog tla, bioma i klime. Poljodjelci i tlo su-evoluiraju tijekom vremena. Brojne studije ukazuju da kada se ekološka poljoprivreda prakticira dobro, ona može dati dvostruko ili trostruko veći prinos u usporedbi s konvencionalnim tehnikama. Uz intenzivan polikulturni plodored na permakulturnim poljima, prinosi mogu biti još i veći. To da mehanizirana, kemikalizirana i GMO poljoprivreda maksimizira prinos po hektaru je mit.

Ono što takva poljoprivreda čini je maksimiziranje produktivnosti po jedinici rada, što bi možda bilo dobro kada bi gospodarski razvoj na američki način mogao biti proširen cijelim svijetom. Ako uzmemo zdravo za gotovo osnovne parametre mehanizirane industrijske poljoprivredne proizvodnje, oni koji tvrde da nam je genetski inženjering – pa stoga i patentiranje GMO – potreban kako bismo nahranili gladne na svijetu bili bi u pravu. No ti parametri sadrže pretpostavke koje sve više prepoznajemo kao katastrofalne.

Poljoprivreda na način industrijaliziranog zapada suočava se sa sve većom krizom koju ne može nadvladati uobičajenom primjenom sve više tehnologija kojima nastojimo sve kontrolirati. Iscrpljivanje vodonosnika, te salinizacija, erozija i sabijanje tla ukazuju da je naš način neodrživ. Istovremeno, svako tehnološko rješnje stvara nepredvidive nove probleme; primjerice, otpornost na herbicide i pesticide (tzv. superkorovi i superkukci) znači da nam treba sve više i više tehnologije samo da bismo spriječili opadanje prinosa. Izgleda da su s GMO rizici po zdravlje nepredvidivi. A pretvaranje poljoprivrednih sirovina, poput GMO sjemena te pesticida i herbicida za koje su dizajnirani da idu uz njih, narušava reciprocitet rada na selu, povećava zaduženost i stvara ovisnost o međunarodno nestabilnim cijenama robnih zaliha.

Takva nas kriza poziva na primjenu ekoloških poljoprivrednih metoda koje su se razvile iz drevnih poljodjelskih tradicija u cijelome svijetu. U tim tradicijama nije samo agronomsko znanje, već i društvene strukture koje omogućavaju tom znanju da se razvija i cirkulira. No mi danas imamo sustav intelektualnog vlasništva koji potiče inovacije – da, ali samo određenu vrstu inovacija – onu koja dovodi do većih profita.

Što je alternativa? Drevnu praksu čuvanja i dijeljenja sjemena, koja bilju, tlu i ljudskoj kulturi omogućava organsku i skladnu su-evoluciju, oživljavaju organizacije kao što je Seed Savers Exchange. Pokret za slobodu sjemena nastoji očuvati tu praksu, jer ona dolazi na udar kad god se predlažu novi propisi prema kojima je potrebno registrirati sjeme kako bi se štitila prava intelektualnog vlasništva vlasnika patenata.

Tijekom posljednja dva desetljeća inovativne permakulturne prakse šire se poput šumskog požara, a niti jedna nije patentirana, umjetno učinjena nedostupnom i zatim ponuđena na prodaju. Umjesto toga se slobodno kopiraju, dijele i prilagođavaju lokalnim uvjetima – baš kao što se i geni preko vrsta i raznih oblika života šire planetom.

U ekologiji svaka vrsta doprinosi dobrobiti cjelokupnosti života, te i sama koristi dobrobiti cjelokupnosti života. Sada se čovječanstvo vraća u taj krug. Iduća generacija preobrazbe poljoprivrede neće biti intenziviranje tehnologija iskorištavanja i kontrole; bit će to ekološka poljoprivreda koja obnavlja tlo, vodonosnike i biološku raznolikost. Tradicionalna poljoprivredna društva u kojima poljodjelci još uvijek čuvaju i dijele sjeme puno su bliže idealu ekološke poljoprivrede nego zapadni model. Umjesto da našu tehnologiju namećemo ostatku svijeta, možda bismo mi od njih nešto mogli naučiti.

H-alter/Gardian