Puno toga lijepog  je rečeno  nakon sinošnje utakmice u kojoj je rukometna ženska reprezentacija Crne Gore ušla u finale. I rečeno će biti i ovih dana. I naslovnice novinaa danas i sportske strane. Nije se štedilo ni na “ponosu Crne Gore” , ni na “djevojkama za sva vremena”. I ja se slažem da stoji i stoji još i više. Neki moji prijatelji su defiisali da su žene definitivno najbolji dio Crne Gore, da u ovoj “našoj mrčenoj Crnoj Gori samo žene osvjetljavaju” i slično. Iz mizoginije u mizoginiju ali ne kao ocvali profesor koji je za jednu ženu u Crnoj Gori rekao da se ne da prepoznati kao Crnogorka jer ne leleče. Jer se ne ponaša onako kako muškarci očekuju da se žena ponaša u Crnoj Gori- u skladu sa svojom rodnom patrijarhalnom ulogom.

E sada ne bih više o tome – pohvale ili napadi- u odnosu na to što žene ugrađuju i upisuju u prostor Crne Gore, uspjeh rukometašica priliči im  jer su hrabre i nezgodne, srčane i brzoplete. Jesu sve što nema veze sa mirnim raspletom sportske situacije. Mislim da su sinoć povjerovale da mogu i da su svi strahovi pali na pod. Velik uspjeh i velik rezulta injihov  velik skor kao  ženski doprinos razvoja našeg malog prostora koja cvili pod svakolikim jarmom. Nadam se da će istoriografi upisati taj uspjeh. Sinoć je  dnevnik RTCG počeo i završio himnom. Moguće da je našim igračicama to važno, ali je meni važnije kako se koristimo rezultatom u ime “patriotske” epske niše.

Ja  sam se sinoć vraćala nekom dobro znanom stazom sjećanja i kopala po devedesetim kada je rukometni klub Budućnost bio jedini klub za kojeg sam navijala, kada su uprkos sankcija, nemaštine, političkog nasilja, rata  igračice Budućnosti stvarale neku drugu realnost koja je bila izlaz iz svih mojih ličnih i vanjskih muka. Mučila sam se sa porazima i navijala za pobjede. Do ove godine kada sam konačno doživjela da sve te godine želja stanu u jednu utakmicu kada su postale šampionke Evrope.

Mene su devedesete naučile da plačem kada se uznemirim i dobrim povodom. Gušim se, kreću suze i ja plačem kada bi trebalo skakati vikati i navijati. Uvjek imam teškoću kada pokušam da adekvatno njihovom uspjehu ja uzviiknem – Bravo žene- gdje god i kad god to bilo. Bravo dok stojite pred dijelom podgoričke  publikom koja uzvraća mizoginijom, koja gazi kada  se ne ostvari željeno…koja slavi kada se  kao sinoć pobjedi.

Tako velik napor stao u pobjedu, već vidim kvarit će premijeri, ministri, funkcioneri, funkcionerčići, ini . pojavljivaće im se nad glavama o našim parama sjedati u Londonu sve tajne i javne službe, predsjednik i predsjednikovice….sva naša muka i njihova arogancija. Voljela bih da ih one ne vide i da slijede svoju zvjezdu  za koju su svakog dana svog života se odrekle mnogo čega i mnogo štošta dobile. Ovo je njihova pobjeda koja  je nama draga, koja nas čini ponosnim, koja nas veseli i raduje …..A znam da ću gledati dok ih političari budu gnjavili tako umorne i tako ispunjene. Pitam se da li se ti ljudi (političari) iakda osjete zaludnim i suvušnim. I kako da im poručim da se ne kite tuđim perjem jer za rezultat treba napor i srce kojeg oni niti čine niti imaju.

Pitanje kvota, ženski dio civilnog društva,  postavlja poslednjih petnest godina. U tih petnest godina imali smo nevjerovatnu količinu mačizma i mizoginije patrijarhalnog bratstva organizovanog u političke partije koji su uređivali i uređuju društveni okoliš samo pitanjima nacionalnog identiteta, koje oslikava i njihove neuspjehe i našu nesreću. Iz nacionalističkih torova se nemožete pomaći tako lako i svako pitanje emancipacije jednog društva  se ni ne postavlja spram navedenog. Politički  bratstvenici su na tom pitanju profitirali  jer njegovo rješavanje ne zavisi od njih, ali njihova odovornost mora biti pokrenuta jer smo i danas u situaciji da  može da eskalira sukob. Pri takvom stanju stvari,  postavljanje pitanja ženskog učešća u odlučivanju za političke bratstvenike je manje više bilo pitanje koje se nije nikada razumjelo i najčešće je odgovor bio da su žene problem na ovaj ili onaj način jer ne žele da se angažuju. Pitanje odlučivanja je pitanje moći i to političari znaju a ona se ne dijeli tako lako. Pri tome ne postoji trenutno niti jedan političar ni političlarka  kojima je suštinski jasan zahtjev da se društveni uslovi izjednače za muškarce i žene. I  “ostatak”  društva ostaje u poziciji-  la bella indiferans, pa pravednu borbu žena za svoja prava,  mjesto i angažman tumače  na potpuno pogrešan način. Kada se u tu “kašu” uključe i mediji koji slijedeći sopstvene interese i političare, a ne osjećajući temu ženske emancipacije i društvene jednakosti kao važnu onda nam tih petnest godine dođe kao nepovratno izgubljene, a izražene u ciframa- poslednji smo u regionu po pitanju jednakih mogućnosti i  riješavanja diskriminacije žena. Apsurdno postaje uz svo uvažavanje da se najvećem dijelu populacije odriče pravo kojeg je neko stekao zahvlajujući ili rođenju ili trenutnom modnom trendu u politici. Političari znaju da bi riješavanje tzv “ženskog pitanja” kako ga zovu nepovratno promijenilo stvarnost.

Konkretno,  uvjek smo se zalagale za kvote, kao afirmativnu mjeru, kao prostor kojeg je važno osvojiti, i kao društveni zahtjev i prema muškarcima i ženama koji bi morao da bude preduslov da bi se u politici afirmisali i učinili vidljivi problemi žena, diskriminacije i  ženskih prava.

Kako vidite zakonsku obavezu da sve političke partije na izbornoj listi imaju 30 odsto žena. Može li se tako dati prioritet broju, a ne kvalitetu kandidata?

Zakonska obaveza da sve političke partije na izbornim listama imaju 30 % žena je zahtjev da se stanje diskriminacije pokuša riješiti  i urediti kako bi se obezbjedilo ono do čega se nije moglo doći političkom voljom i političkom kulturom. Od ovog pitanja  je samo interesantnija sumnja koja provijava, kao novi oblik obračuna i vraćanja  na staro, a to je sada postavljenje pitanja  broja u odnosu na  kvalitet. Takav stav odražava upotpunosti diskriminaciju  i nerazumijevanje da se radi o uslovu koji mora da obezbjedi za početak učešće žena i njihovu akomodaciju na mjestima gdje ih do sada nije bilo ili ako ih je i bilo korišćene su samo kao partijski broj, kao lojalne članice, kao one koje izvršavaju ono što u ” sijenci” dogovaraju muškarci. Ne znam da li se sjećate koliko je bure izazvalo naimenovanje gospođe Vesne Perović na mjesto predsjednice Skupštine Crne Gore, ali zbog toga, danas nije neobično da u lokalnom parlamentu Opštine Herceg Novi  po prvi put  bude žena, gospođa Danijela Đurović. Ili da se na čelnim mjestima Opština nalaze žene. Ti prvi i usamljeni primjeri pokazuju svu bijedu tzv razvoja i demokratije u crnogorskim uslovima. Izglasavanje Izbornog zakona u Skupštini Crne Gore bio je , što se žena tiče akt koji je pokazao dubinu i nivo mizoginije, političkih elita i crnogorskog društva, aktere koji podržavaju diskriminaciju žena. Čak i poslanice su glasale protiv sebe- nije usvojen amandman da se partije obavežu da će ispuniti kvotu. Tako da je došlo do opstrukcije i obesmišljavanja tog člana, odnosno političari sada imaju formu kojom mogu da mašu i sištinski ništa da ne mijenjaju.

Praksa aktuelnih partija je da na početku izborna lista sadrži 30 odsto žena, ali rijetke kasnije postanu poslanice u Skupštine. Što mislite, koji su razlozi za to?

Naši  političari vole da se predsavljaju kao demokrate pa se drže forme. A vole i da se pred svijetom pokažu kao vaspitani-lažno vaspitani.  Međutim, u suštini svakim pogledom na političku scenu i diskurs koji na njoj vlada jasno je da se radi o jednom mačističkom, seksističkom odnosu, jedno patrijarhalnom zapuštenom društvu u kojem muškarci imaju moć i ne žele da je pripušte, svijestni da bi to značilo početak velike promjene u odnosima, gdje bi bili dovedeni u pitanje da se bore za kvalitet. A postavilo bi se i pitanje  odgovornosti za slab razvoj društvenih prilika koja je u muškom “dvorištu”. Ovako mogu da budu primitivni, arogantni nasilnici koji zloupotrebljavaju političku moć. Ono što javnost mora da zna da bude jssno jeste sledeće da oni koji bi trebalo da su akteri promjene su zapravo “dželati”. Razlozi zašto malo žena dođe do skpštinskih klupa leže u muškoj borbi za moć i poziciju koaj obezbjeđuje privilegije i novac.

Većina parlamentarnih partija,nema nijednu poslanicu, pri tome često kažu da je to slučajnost i da  “nemaju ništa protiv žena”. Mislite li da postoje neki drugi razlozi?

Koga još političari mogu da slažu da žene nisu zainteresovane ili nisu sposobne da se bave politikom. Sve dok ovakav sterotip i mizoginja bude prolazila, svi oni će biti čisti sa bijelim rukavicama i bez odgovornosti. Razlozi zbog kojih se žene ne bave poslovima od javnog značaja i interesa su dublji i veći. Uzmite samo neke od razaloga, naprimjer- koje društve institucije  se nalaze na raspolaganju ženama da bi se mogle baviti politikom? Koji su uslovi zadovoljeni  kod nas da žena može da iz sfere privatnog i porodičnog izađe u sferu javnog? Što je društvo uradilo na  obezbjeđivanju podrške ženama da bi se bavile politikom i profesijom?  Što bi se desilo da neka od supruga poslanika želi da se bavi politikom. Da li bi one ostao kući i bavi se svim obavezama porodičnog života za ljubav svojih bližnjih? Vidite li ijedno od lica naših sadašnjih aktuelnih političara koje vam odaje takav odnos? I naravno iza priče o ženskoj zainteresovanosti za majčinstvo porodicu i ljubav krije se dubok strah, neznanje i neosviještenost da odgovornost za život i svijet podjednako pripada i muškarcima i ženama. Bilo bi dobro da muškarci kondiciraju privatni život a da se ženama obezbjedi ulazak u javnu sferu sa kompletnom društvenom infrastrukturom- sa službama koje bi pomagale oko porodice, sa radnim vremenom koje bi bilo drugačije definisano,  sa instucijama koje bi  stajale na raspolaganju ženama. Svjet bi izgledao malo drugačije zar ne. Stav da “nemaju ništa protiv žena” je isto što i stav da nemaju ništa za žene pa kada ga tako postavimo onda nam to nasilje postaje vidljivo. Samo što ih niko ne pita.  Ja nikad nisam čula da je bilo koji novinar/ka postavio/la pitanje nekim od naših političara zašto petnest goina lažu i stavljaju svoje potpise na bezbrojne memorandume i dogovore da bi se pitanje kvota ispoštovali ili da ste ih nekada pitali što suštinski imaju protiv žena u Crnoj Gori?

Je li Crnoj Gori potrebna “ženska kvota” po kojoj bi 30 odsto u Skupštini morale biti žene?

Crnoj Gori je  potrebno i više od 30% kvota. A poslije toga je važno primjeniti dogovoreno. To je očigledno zahtjev koji kod naših političara izaziva otpor i animozitet, koji upućuje da će sva oružja mizoginije biti izvučena kako bi se zadržala moć i pozicija u kojoj muškarci mogu da rade što ih je volja a da žene budu u poziciji pasivnih posmatrača koje će aminovati sve što oni odluče, pa i ono što se tiče direktno života žena. Poslednja scena iz Skupštine Crne Gore pokazala je da je laganje i izigravanje moguće i javno. Čaki i oni i one koji su bili za amandman da svaka treća na listi mora biti žena, pokazalo je svu laž i neznaje, izostanak volje da se krene u boljem smjeru. Svi zajedno, i oni koji su se zalagali pa su na kraju glasali protiv i oni koji su se pretvarali da su za  na kraju su legitimisali diskriminaciju žena upravo zakonom. Treba biti izuzetno tvrdokoran ili neobavješten  ili zlonamijeran pa postaviti pitanje da li je kvalitet ili kvantitet važniji. U našoj situaciji  svaka mjera afirmativne akcije je dobrodošla a  političari se moraju natjerati da rade po zakonu ili im nije mjesto u Skupštini ili na bilo kojem mjestu u sistemu.