iše: Biljana VANKOVSKA
Još jedan Ilindan je došao i prošao. Nisam imala namjeru ponovo pisati na ovu temu, jer mi je dosta nje i to iz više razloga. Znam da je u ovom najvećem nacionalnom prazniku (i u prvom iz 1903., i drugom iz 1944. i onom iz 1991.) ugrađeno puno mitologije, kao i u svakom prazniku ovakvog tipa. Njena je funkcija da nas uvjeri u vlastiti državotvorni kontinuitet i veličinu žrtvi, ali svaka nova proslava svake naredne godine kao da nas uporno potsjeća na suprotno, kao da je manifestacija podijeljenosti i svađe… Dugi niz godina, pretstavnici različitih stranaka u kohabitaciji bi slavili na drugom mjestu, samo da se ne bi susreli.
Sada je, naizgled, sve u redi: na sva tri mjesta gdje se tradicionalno obilježava praznik (Kruševo, Pelice i Skopje) ista pjesma, ista publika, nema zviždanja! Ove godine je bilo primjetno čak i prisustvo pretstavnika albanskog koalicionog partnera, baš kao što je i red za ljude koji pretstavljaju građane u vlasti. Ipak, priznajem da mada praznik slavim onako privatno, za svoju dušu sa porodicom, političari su uspjeli u tome da nam se i praznik odmili, pa tako jedva i da znamo što to slavimo. Što više verglaju jedne te iste fraze, toliko sve postaje neinventivno i neinspirativno i za nas, starije, a o mladima i da ne govorim.
А da je smrtno dosadno vidjelo se i tokom TV prenosa govora premijera Gruevskog. Ovaj put, prigodni govor (коji je više nalikovao partijskom nego državnom lideru, i koji je više bio upućem kletim dušmanima iz opozicije nego građanima), za čudo, nije bio predugačak. Prednost u toj disciplini je očito bila data predsjedniku Ivanovu. (Na njega ću se osvrnuti malo kasnije). Palo je u oči ponašanje dvije supartijke koje je kamera „hvatala“ u pozadini govornika: obje gospođe, pretpostavljam parlamentarke (nisam ih mogla uopšte prepoznati, dali zbog naočara za sunce ili zbog toga što se nikada nisu pojavile za parlamentarnom govornicom, ne znam) bile su odlična ilustracija za značaj ovakvih govora. Moglo se vidjeti da su im interesantniji bili razgovori mobilnim telefonima. Kada slučajno nije bilo nikoga da im zazvoni dok su bile na partijkoj dužnosti, one su vodile sladak razgovor između sebe, dobro se zabavljajući.
Treba li uopšte potsjećati da bez obzira na to da li je govor bio lijep, prigodan, dosadan ili prazan – pravila pristojnosti nalažu ponašanje sa respektom, prema prazniku, ako ne prema govorniku. Pored ove dvije zvijezde programa, kamere su pokazale još jedni simboličnu sliku: prazni centralni trg u Skopju! Više spomenika nego građana, a i oni koji su bili odlučili da praznično prijepodne provedu u centru, više su se zabavljali oko nove fontane.
Zbog moje trenutne naučne preokupacije i pisanje rada o stogodišnjici Balkanskih ratova, sa posebnim zanimanjem sam slušala sve govore i pažljivo zapisivala utiske o poslatim porukama. Ivanov je, svakako, pomenuo i ovaj jubilej, kao i tragičnu sudbinu zapečaćenu Bukureškim sporazumom iz 1913. – podijeljeni, raseljeni, asimilirani, negirani, to je ukratko sudbina makedonskog naroda, kako je on osjeća i kako mu je prenose s koljena na koljeno. U samom govoru je bilo, dosta, riječi o poznatoj rečenici velikana Blažeta Koneskog o „makedonskom jeziku kao našoj istinskoj domovini“, t.j. o onome što nas povezuje kao Makedonce, ma gdje bili. I sve bi to bilo u redu da nije, ustvari, bilo riječi o našoj „zamišljenoj“ zajednici, domovini koja je bila izgubljena prije no što se i stvarila. Mada nisu bili pomenuti ni Egej ni Pirin, oni su se mogli osjetiti između redova…
Čitam kolumne i komentare albanskih analitičara, koji prigovaraju načinu na koji se obilježava Ilindan i pitaju otvoreno „čiji je Ilindan, čija je Makedonija?“ Sasvim su u pravu kada naglašavaju da se samo usput pomene istoriska uloga Albanaca u Ilindenskom ustanku, pa i u kasnijoj istoriji Makedonije. Sasvim su u pravu i kada kažu da Makedonija, i njeni praznici, moraju biti zajednički, da ih poštujemo i slavimo zajedno. No, nešto mi ne ide u glavu! Zašto im onda smeta to što su se (konačno, nakon toliko godina) po prvi put na ovakvoj manifestaciji pojavili i poklonili ispred memorijala i albanski političari iz koalicione vlade? Šta nije u redu kada Albanac, pritom i ministar odbrane, oda počast prvom pretsjedniku prezidijuma ASNOM-a? Mada mislim da je ponašanje po principu „мilo za drago “ pogubno za svaku zajednicu, jer je rastače i unosi beskrajno kolo uzajamnog revanšizma, ipak bilo bi korektno da su Ramadan Ramadani i drugi intelektualci postavili pitanje: zašto albanski politički faktor i uopšte čitava zajednica proslavljaju čitavu 2012-tu kao godinu obilježavanja stogodišnjice stvaranja Albanije, koja nije naša država? Niko se nije bunio što se sve to finansira iz državnog budžeta.
Niko nema protiv što mediji na albanskom jeziku, iz mjeseca u mjesec, organizuju debatne emisije uz gostovanja Albanaca iz svih krajeva „zamišljene domovine“, koji razgovaraju o postizanjima i razvoju albankog duha i vizijama za budućnost. I neću reći ništa novo ako ponovim da izgleda da je Makedonija, ova današnja, čiji smo svi građani, pomalo zaboravljena, i bačena na sporedni kolosjek, na koji čeka do ispunjavanja nekog konačnog ideala! Po tome se Makedonci i Albanci malo razlikuju, jer i jedni i drugi gledaju unatrag, u jedan neispunjeni istorijski san o jedinstvu sa „svojima“.
Može mi se prigovoriti da sam pristrasna, ali ću napomenuti da su Makedonci ipak inferiorni u ovoj priči, jer nemaju (drugu) matičnu, niti neku rezervnu državu, a do sada nisu uopšte izašli sa parolom o „svim Makedoncima zajedno u EU“, kao što to Albanci uporno ponavljaju dok (navodno) hvale evropske vrijednosti. Naprotiv, Makedonci se sa seirom raduju lustraciji kao diferencijaciji najgoreg vida, dok neki tipovi u medijima propovijedaju da je u makedonskoj tradiciji da ne prašta izdajicama i kodošima. Uzalud su me prije praznika pitali novinari da li je moguće da Ilindan postane simbol pomirenja. Jezik nam je možda odista domovina, ali ga mi uporno koristimo za bacanje kletvi i psovanje.
I tako, dok pokušavam da čestitam ovoj maloj i siromašnoj zemlji i da joj poželim mnogo Ilindana, brojke i činjenice su neumoljive. Upravo ispred velikog praznika bila je otkrivena najveća državna tajna, ona zbog koje je udružena vladajuća koalicija odlučila da prekine tek započeti popis stanovništva: obje strane su shvatile da im se rezultati neće dopasti ukoliko se sve sprovede kao što nalaže zakon, i da ćemo Makedoniju vidjeti još manju, sa manjkom od pola miliona stanovnika od dosadašnjih dva miliona.
I dok ovdje mnogi sanjaju svoje nacionalističke snove i mitove ugrađene u Skenderbegove i Aleksandre, pola miliona (uglavnom mladih) ljudi je napustilo zemlju u posljednjih deset godina. Vjerujem da su u koferima upakovali i puno tuge i ljubavi za svoju domovinu, vjerujem da će se i dalje stalno vraćati, da će sanjati miris Makedonije, ali će ih svakodnevno i dalje buditi sat, pa uz nabrzinu popijenu instant kafu, juriće u onoj gužvi koja im obezbeđuje znanje, rad i budućnost…
А mi koji smo ostali ovdje, neko zato što nema gdje ili zato što nema diplome i znanja, drugi zbog nedostatka hrabrosti ili viška godina, ostaćemo ovdje tješeći se da sunce tuđeg neba ne grije kao ovo ovdje. Tiho u sebi ćemo recitovati stihove Tge o jugu, i tugovaćemo što nam je zemlja ostala zakopana negdje između prošlosti i budućnosti. Utjehu će svako tražiti u svojim spomenicima i trgovima, i pored toga što nas astronomske cjene struje i ostalog pogađaju zajedno. Makedonci i Albanci i dalje neće naći niti jedan jedini zajednički praznik, jer još uvijek ne mogu pronaći niti zajedničku prošlost, još manje zajedničku budućnost.
Koliko nas je, toliko nas je, dovoljno nas je – pisao je pjesnik. Sada ga moramo ispraviti, jer ne samo da ne znamo koliko nas je, nego i sumnjamo da nismo baš tačni. Još malo pa će i proslave Ohridskog sporazuma i Dana nezavisnosti, svaka po principu svako za sebe, ali odmah nakon toga moraćemo se prebrojati. I to ne zbog utvrđivanja čija je Makedonija, nego da bi kao iole normalna država znali s kolikim resursima raspolažemo i kako ćemo se razvijati s njima. Ako nam je uopšte i ostalo sensa za planiranje budućnosti.
Napomena: Prevod je autorkin
0 Comments