Piše: Biljana VANKOVSKA

Javljanja novinara proteklih dana su bili intenzivniji nego obično. Ako mislite da je to (samo) zbog samita NATO ili zbog bombastičnog intervjua premijera, onda se varate. Ovo je već redovna praksa: mediji su u očajničkoj potrazi za sugovornicima koji će im osigurati demokratski imidž i objektivnost. Drugim riječima, trude se da pokažu da su jednaki prema svima i da omogućavaju da se čuje i „druga strana“, a samo idiot ne bi primijetio da su se ti urednici unaprijed opredelili za „stranu“, po njihovom nahođenju i bez obzira na argumentaciju koju upotrijebiš u debati.

Odbila sam u nizi nekoliko poziva za gostovanje u TV debatama, da bih ubrzo sama sebi čestitala na dobroj intuiciji. Na primjer, voditeljka je završila emisiju prozivajući me (mada me nije imenovala) kao „provladinog intelektualca koji je bio pozvan ali je odbio učešće u važnoj debati“. Njena koleginica, koju sam isto tako odbila, nije me prozvala, ali s obzirom na to ko je bio moja zamjena i sastav gostiju u studiju, bilo je sasvim jasno da mi je i ona bila dodijelila sličnu ulogu (branitelj imena u sporu sa Grčkom i anti-Nato intelektualku, što bi po definiciji trebalo da znači da sam nacionalist i glasnogovornik vlade).

Čudna logika vlada (t.j. nameće se) u našoj medijskoj bari: ako si slučajno protiv članstva u NATO, onda mora da si za vlast i posebno na strani premijera, u kontekstu njegovog žestokog intervjua u kome je optužio međunarodnu zajednicu za neuspjeh u Čikagu. I obrnuto, ako si bezrezervno za NATO, onda nisi samo opoziciski intelektualac, nego ti automatski sleduje i atrubut demokrate i prozapadno orijentisanog intelektualca.

Dečki, umorna sam od toga da budem alibi za politiku vaših političkih sponzora! Nađite sebi nekog drugog da vam bude „demokratski dekor“ u unaprijed skrojenoj priči, u kojoj ste predvideli da vam treba i neki bad guy, nasuprot tabora dobrih momaka (kojima svesrdno pomaže i voditelj/ka). Postali ste tako prozirni, što u trenutku kada čujem iz kojeg se medija javljate, meni je sasvim jasno zašto ste baš mene i baš u tom kontekstu odabrali za sugovornika. Nemam namjeru da budem novčić za potkusurivanje ili učesnik u debati bez debate. Kažem bez istinske debate, jer ako je polazna premisa u svakoj strategiski važnoj temi „mi nemamo alternativu“ (a jeres je i pomisliti drugačije), onda moje mišljenje koje se ne uklapa u mainstream jeste mišljenje crne ovce koja je pozvana samo da bi bjelina drugih (ovaca) došla do izražaja. Naravno, u crno-bijelom svijetu u kome smo zarobljeni, sasvim je moguće da crno postane bijelo i obrnuto, zavisno od potrebe, konjukture, partijskih gazdi i sl.

Evo, da zatvorim temu NATO, koja ionako pada u zaborav, jer svako čudo za tri dana, ponavljajući još jednom: stidim se intelektualaca koji su ovih dana paradirali sa fotografijama iz svog ličnog albuma sa kojih se smiješio notorni ratni zločinac, Donald Rumsfeld. Ne razumijem kolege koji me pitaju, „hajde, reci ako znaš, koja nam je alternativa!?“, zaboravljajući da to pitanje govori o njihovom porazu, jer su upravo oni, a ne ja, bili dio vlasti poslednjih 20 godina (kao ambasadori, savjetnici premijerima i pretsjednicima, ministri ili parlamentarci). Oni bi morali znati da je pitanje političkih opcija i alternativa stvar za institucije, a ne za pojedince koji će pronaći magični štapić. Ako ništa drugo, ja sam dosledno ponavljala da ozbiljna država mora razmišljati bolje od kockara koji stavlja sve na jednu kartu, a da je u demokratskom društvu sasvim legitimna pozicija koja kaže NE za NATO. Od yes-sayera, t.j. od onih koji znaju samo da kažu yes ispred moćnika i da bezpogovorno ispunjavaju sve zahtjeve, ukljućujući i ućešće u nelegalnim ratovima), meni je lično preko glave. I da potsjetim daj čak, ni (navodno) skandalozni intervju premijera ni u jednom trenu nije doveo u pitanje našu „posvećenost ciljevima saveznika u Avganistanu i svuda gdje zatreba; mi ćemo se i dalje ponašati kao da smo punopravna članica Alijanse“. Dakle, debate nema i neće je ni biti sve dok se bar intelektualci ne sjete starog govora Martina Lutera Kinga, koji bi danas bio naslovljen: „Zašto sam protiv rata u Avganistanu? Zato jer volim Ameriku“. Eto, tako i ja volim Makedoniju.

Usred ovakvo (ne)raspoloženja stigao je drugačiji poziv, kakav ne mogu i neću odbiti: Oxfordski univerzitet ima čast da pozove prof. Vankovsku da bude učesnik na međunarodnoj konferenciji posvećenoj 100-godišnjici od Balkanskih ratova! Tu nema foliranja, jer poziv je rezultat minulog naučnog rada i publikacija posvećenih Makedoniji i Balkanu. Od mene se, svakako, očekuje da govorim i napišem poglavlje u knjizi o makedonskoj perspektivi na ovu temu. No, možete biti sigurni da ću imati puno toga reći i o velikim evropskim silama, o njihovoj (ne)promijenjenoj politici i interesima u regionu, tada – i sada! Mnogima se neće dopasti to što ću reći i napisati, ali bar znam da nikome neće pasti na pamet da me etiketira, osim možda kao Makedonku (a od toga teško mogu da pobjegnem, čak i da hoću).

Narednih nekoliko mjeseci glavna preokupacija će mi biti tekst o Evropi i Makedoniji sto godina kasnije. Pored nesumnjive radosti, na leđima već osjećam i teret istoriske odgovornosti ispred svih onih generacija koje su se borile za svoj narod i identitet, a čiji se glas nije mogao čuti. Ali, kao što neću zažmuriti ispred nepravdi koje je Evropa činila u posljednjih sto godina, kada je svjesno zaboravljala i nikada nije otvorila proces suočavanja s prošlošću i pomirenja sa balkanskim narodima čiju je sudbinu krojila na ratnim frontovima i zelenim diplomatskim stolovima, biću podjednako oštra i prema domaćim lažnim patriotima. Ma koliko to bilo nerelevantno sa naučne tačke gledišta, ipak  nije mala stvar govoriti o državi koja nije postojala prije 100 godina i o narodu koga još i danas osporavaju, i to sa pozicije profesora najstarijeg univerziteta.

Naučna etika mi, naravno, ne dopušta da preskočim važnu činjenicu da nam nisu oduvijek drugi bili krivi za naše nedaće. Nedavno, kao promotor knjige „Makedonsko pitanje ponovo na stolu“ (autora amb. Nikovskog), rekla sam da, za razliku od prošlosti, danas ne možemo govoriti o jednom (zelenom) stolu, nego o brojnim stolovima na kojima se o imenu i identitetu Makedonije i Makedonaca raspravlja pod maskom demokratske i pluralne debate (političke, politikantske, na okruglim stolovima, simulacijama i sl.). Pod pritiskom t.z. spora oko imena koje je nametnula Grčka, ova tema postaje „meze“ za razne mesije i demokrate, koji bi ovo pitanje riješili za 5 minuta, buldožer-demokratijom ili bacanjem novčića, sve da bismo uši u NATO. Nažalost, mesija ima i na drugoj strani antagonizovanog društva. Ovi bi kroz karikaturalno konstruktivistički pristup izgradnje nacije (na­­tion-building) htjeli da izgrade i novog čovjeka preko postavljanja spomenika, svaki veći od prethodnog.

Dok su neke „organizacije žena“ (vjerovatno lažnih puritanki) digle glas i zatražile da se spomenik golog muškarca (navodno Prometeja) postavljenog usred parka poznatog pod imenom „Žena borac“ pod hitno „obuče“, nikome ne pada na pamet da je pravi skandal jedna druga golotinja ispred koje svi zatvaraju oči. Sto godina kasnije imamo državu, koju izgleda volimo više nego ljude koji žive u njoj. Ovi nesrećnici su nepoželjni dekor ispred pozlaćenih konja, anđela, heroja – zato što su ili bukvalno goli i bosi ili zato što se guše u duhovnoj pustoši. Jedini sto iz spomeničkog repertoara današnjeg Skopja jeste onaj iz spomenika posvećenog ASNOM-u, ali izgleda da je i tu umetnik nešto jako pogriješio, jer nedavno je jedna mala djevojčica postavila ovo pitanje svom djedi: „A, da li se to čike spremaju za ručak?“.

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin