Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ

U Modernoj galeriji Podgorice, Princ Nikola Petrović otvorio je izložbu grafika legendarnog španskog nadrealiste Salvadora Dalija.

„Neobični su putevi Gospodnji.“  Za razliku od Pikasa koji je pobjegao iz fašističke Španije glavom bez obzira, Dali je u njoj bezbrižno uživao. Živio je neometano u svom dvorcu, uz Frankova odlikovanja i pažnju, odvojen od zemljine kugle debelim slojevima neoaristokratskog luksuza. U isto vrijeme u svoj svojoj slavi Pikaso je sasvim skromno živio u Parizu. Oni su Španiji bili najbolji most sa tada udaljenom Evropom. Sada su njihovi domovi pretvoreni u reprezentativne muzeje, njima posvećene.

Dali je u svijetu najbolje popularisao cijeli nadrealizam. Dao mu je posebnu čar i šarm svojom likovnošću i stilom života. Na ovoj izložbi predstavljeno je oko 200 njegovih grafika iz dva ciklusa: „Božanstvena komedija“ i „Biblija Sakra“ (Sveto Pismo). Time je Moderna galerija Podgorice još jednom potvrdila da je pravi lider u kvalitetnim izložbenim prezentacijama umjetnosti.

Salvador Dali je jedan od prvih nadrealističkih umjetnika. Učestvovao je na prvoj izložbi nadrealista 1925. u Parizu zajedno sa drugim velikanima nadrealizma Maks Ernstom, Rene Magritom, Andre Masonom, Huan Miroom, Paul Kleom… Na sve njih uticala je jednostavnost De Kirika. Sa Magritom je dijelio i neke ideje.

Nadrealizam je nastao iz dadaističkog pokreta 1922. godine u Parizu. Za razliku od destruktivnog dadaizma, koji se pojavio prije njega, on u ispitivanju skrivenih tajni ljudske podsvijest veliča pozitivne osobine iracionalnog. Pod velikim uticajem psihoanalize Sigmunda Frojda,  javlja se prvo u poeziji a zatim i u likovnoj umjetnosti poslije objavljivanja djela A. Bretona „Manifest nadrealizma“ 1924., u kome upućuje na „diktat misli bez ikakve kontrole razuma, izvan svake estetske i moralne preokupacije“.

Ovako jednostran prvobitni stav kao rezultat pogrešno percipciranog i površnog uvida u podsvjesno je eskalirao u opšti ekstremizam i isključivost u više pravaca, a nalazio je opravdanje i u Frojdovim viđenjem Mojsija kao  ateističkog apatrida, njegov monoteizam na „apstraktni moralno-etički princip, i gledište na Boga kao na nevidljivo za većinu i u suštini bezlično biće“. Ali i Frojdov iskazani revolt jednom svom prijatelju da „u psihoanalizi čovjek mora da bude hulja, kriminalac, izdajnik, da se ponaša kao slikar koji za novac neophodan ženi za domaćinstvo kupuje boje ili loži namještaj da njegovom modelu ne bi bilo hladno“. Upravo ove riječi najbolje oslikavaju i razloge nadrealističkog izlaska iz građanske pristojnosti.

Nadrealisti su svoja djela tretirali kao dokument čiste podsvijesti, što govori koliko je kod njih bila važnija psihologija događaja od formi likovnih rešenja, odnosno, važnostima vjerno ilustrovanih ideja od koncepcija likovnog  sadržaja. Kod teoretičara nadrealizam je kvalifikovan tako da on sam po sebi vodi ekscentrizmu i zastranjivanju. Ono što su analitičari zaboravljali pomenuti je to da se u kasnijem smirivanju bunta nadrealizam više potvrđivao u psihoanalizi K.G. Junnga, nego li u teorijama Frojda koje su podstakle njegovu pojavu, naročito u kasnijim fazama kada se napuštaju teorijski obrasci, stišava revolt i javlja potreba za čisti stvaralački izraz. Upravo djela S. Dalija su najbolji primer za to, jer neki motivi i simbolika na njegovim slikama (slika „Bahanalija“, 1939.g.) vidno odišu nadrealnošću „vinjeta“ alhemičara i adepta koje su pratile tekstualne anegdote i recepture. Prije pojave nadrealističkih sadržaja i uticaja Boša i Šagala, one su kao znanja Kabale i Hermetizma najbolje govorile o „psihološkoj istini“ i „ličnom i kolektivnom nesvjesnom“ koje je  izučavao i objašnjavao Jung,  a koje su kod Dalija, na njemu svojstven asocijativan način, jasno i upečatljivo predstavljene sa svojom likovnošću, anegdotama i simbolikom. Pa i njegova „persona“ opsjednuta životnom saputnicom (u traganju za „animom“),  kao izrazu snažnog arhetipa („instinkta“ u Jungovom smislu) na to upućuje.

Dali je cijelo svoje biće unio u smisao i duh „nadrealizma“ dostigavši punu koherentnost osobnog života i stvaralačkog izraza. „Ars totum requirit hominem!“ (Umjetnost traži čitavog čovjeka) – riječi su jednog alhemičara. Pa se može reći da je i njegova ekstrovertnost upečatljiva „persona“ postala sinonim nadrealizma.

Svojim senzibilitetom je znao da jasno uoči suprotnosti „različitih svjetova“ koje je doživljavao svakim doticajem podsvijesnog zbog čega je bezskrupulozno isticao njenu neobuzdanost, neobičnost, morbidnost, skrivenu snagu, tajanstvo, psihološku istinitost i prirodanu kreativanost kao neobičan i važan segment čudesa ljudske psihe i  života čiji je pobornik. Možda je i to razlog što je u toj opsjednutosti više afirmisao njenu idejnu važnost i simboliku od bilo kakve likovnosti koju je posjedovao, zbog čega je i njegov personalni egzibicionizam u medijskom svijetu bio više priklonjen populističkom cilju da privuče pažnju na sebe i svoje stvaralaštvo, što su mediji (zapaljene žirafe), uvijek  željni senzacija, rado činili, a „cijenio“ ih je kao žbire, samo onda kada je on bio u centru pažnje. Što u vrijeme velikih svetskih lomova nije bilo lako.

U svom komformizmu i spektakularnoj opsjednutosti sobom, (odnosno bezgrešnom centru univerzuma koji je nalazio u svojoj podsvijesti,)  uspio je svojom domišljatom intelektualnom neobičnošću i šarmom da privuče i zainteresuje mnoge, pa se može reći da je bio i najpopularniji „klovn“ svoga vijeka, uvijek interesantan a nikada do kraja ozbiljno shvaćen. Ali i u tome je pomogao svijetu proglašavajući sebe genijem. A to svakako jeste, jer je vanvremenski i kao ličnost. A stiče se i utisak da ovakav svijet kakav jeste za njega nije imao poseban značaj.  Pa konstatacije koje ga karakterišu da  je građanska kukavica, nesolidaran i epikurejac, nemaju težinu jer nije bio ni režimski promoter.

Njegove lucidne izjave za medije sa težinom ironije stvarnosti života se i danas pamte, kao i slikarski motivi poput slonova sa nogama komaraca, žirafa u plamenu, satova kao palačinki prebačenih preko sasušenih grana drveća, ili ženskih aktova poput komada namještaja sačinjenih od mnogobrojnih fioka. Što je za mnoge samo lijepa igra mašte. Ipak, iz srca same umjetnosti on je stvarao mogućnost za bolje razumijevanje postojećeg.

Pored slikarstva ilustrovao je knjige, radio grafike, dizajnirao, modelovao, učestvovao u filmskim ostvarenjima Bunjuela. Najveću slobodu, likovnost i u njoj studioznost, istraživački rad i ekspresivnost pokazao je radeći crteže i grafike za literalne ilustracije.

Njegovo poniranje u podsvjesno stvaralo je „psihološke istine“  metafizičkog svijeta koji je ubjedljivo predstavljao kao stvarnu i jedinu istinu svijeta. Ipak, posmatrano kroz semantičku prirodu njegovog stvaralaštva jasna je težnja ka univerzalnom. Ona je očigledna, jer i literarno teži ka univerzalnom kao što svojom sudbonosnom prirodom izrasta iz nje. To je i razlog što ga stvarna težina literarnosti nije zatvorila imitatorskom ilustracijom događaja, već podstakla za šire vidike, otkrila novu vizualnu simboliku i put ka potpunijem sagledavanju stvarne, kompletne istine.  Upravo traganje za njom, što pokazuje i ova izložba,  govori da je ona bila i jedna od njegovih glavnih preokupacija i cilj, jer „totalna“ svijesnost podrazumijeva spoznaju podsvjesnog.

U ciklusu „Božanstvena komedija“ je vidna i karikaturalnost događaja koji nose nadrealističke elemente, ali koja kao omaži takođe nose univerzalnost u sebi, jer je primjenjiva na svako društvo u bilo kom vremenu, pa i na ovo naše, jer ona se tiče ortodoksnog psihološkog odnosa  kolektiviteta naspram individualiteta u više nivoa. Kao što sve analogije nose podsvjesnu sofistiku tako i vizuelno veća figuracija na slikama predstavlja neke od segmenata društveno nesvjesnog nasuprot male figuralnosti predstavljenih individualiteta.

U stvaralaštvu Dalija koje je predstavljeno na ovoj izložbi jasno se vidi priroda njegove duhovne suptilnosti, nadrealistička poetika, istraživački rad, neposredna sloboda izražavanja, lakoća i virtuoznost gravera, ali i majstora u manervisanju slikarskom četkom i perom za tuš. Pored lazurne jetkosti boja koje sadrži tinta i gravura, primjetan je manirizam, karikaturalnost i apstraktnost, ali i prirodno naginjanje ekspresija ka fovističkim vizurama  u materijalizaciji oblika, što upotpunjuje sliku autorovog rasplamsalog senzibiliteta. Na njima je primjetan i uticaj Šagala. Ali, šteta je što se na ovoj izložbi nije našla nijedna njegova slika na platnu ili kvalitetna reprodukcija, da se Dalijev poetični nadrealizam, uzavrelost ideja i kolorit grafika uporedi sa težinom konačno svedene simbolike i materijalizacije slika i njinom likovnošću. Posebno zbog uvida u važnost  žive „vulgarnosti hromo-litografskih boja“ koje u njegovo slikarstvo kao likovni aksiom objašnjavaju mnogi poznati teoretičari onog vremena.

Razlog više za to je i taj što poput Rene Magrita, Maks Ernsta i većine nadrealista, na svojim slikama Dali ignoriše slikarsku pikturalnost i primjenjuje „fotografski“ realizam pun maštovite proizvoljnosti.  Ipak, zbog dominantne važnosti ideja i simbolike teoretičari njegovog vremena ističu u tome i uzaludnost detaljnih islikavanja. Ali i to da je, s obzirom na istaknutu agresivnu neobičnost formi, lako prelazio u njenu monstruoznost. Ipak, njegove grafike to najvećim dijelom osporavaju. Snaga oslonjena na slobodnije likovno izražavanje mu je u tome pomogla. Njegove grafike više od slika prikazuju Dalijev neobičan istančani senzibilitet, poetične duhovne i likovne afinitete, dijelom i idejnu orijentaciju.

Mada je Dali  osporavao mnoge vrijednosti logike, ona kod njega postoji i na „konvencionalan“ način. O tome govori i ova izložba i simbolika koju nosi. U osnovi skrivenih suprotnosti podsvijesti, posebno pitanje je šta je ona za njega predstavljala. Ali ona je tu da sa nekim izmijenjenim obrascima forme posmatrača uvuče u čudesa „psiholoških istinina“  svojim tajanstvom i morbidnošću.  Njegovo opravdanje i srodnost u poimanju logike treba tražiti i u literaturi koja opisuje apsurde racionalnog svijeta poput Kamijevog  „Sizifa”, ali i njegovim riječima da je: „krajnost logike suprotna njenom početku“. Metafizičnost je sadržaj svakog umjetničkog djela, pa i onih realističkih, ali iz nekih Dalijevih crteža posvećenih stihovima „Božanstvene komedije“ se jasno vidi njegova specifična određenost i njena snažna uvjerljivost prema mnogo čemu, pa i poistovjećivanju logike i kolektivno nesvjesnog sa apsurdom – koji izaziva racionalnost, ili nagonskim i animalnim; neprirodno praktičnim i funkcionalnim , ali i kao nužnim zlom. Pa se stiče dojam da je „psihološka istina“ za njega jedina i konačna istina.