Piše: Biljana VANKOVSKA

Nasuprot holividske verzije sintagme o „zemlji krvi i meda“, Balkan je, ipak, pojam sa jednim značenjem, t.j. označava planinu. Zbog toga, čak i poznati stih Desanke Maksimović nije ništa drugo do tautologija. Vještačko rasčlanjivanje ovoj jedinstvenog pojma na dva posebna (bal/krv i kan/med) radi boljeg umjetničkog dojma ili nečeg drugog bi bilo isto kao da riječ katastrofa podijelite na „kata“ (recimo, u karateu) i „strofa“ (u poeziji), i da od te besmislene bravure izvodite ili namećete zaključke.

No, ipak nemam namjeru da ulazim o raspravi o samom filmu koji je izazvao ove dileme, bar dok ga ne vidim. Tema ove kolumne je upravo planina. Upravo sam se vratila sa regionalnog skupa, pa sam još pod utiscima razgovora koje sam slušala tamo. Nakon svakog novog susreta ovakvog tipa, postaje mi sve jasnije da se ovo jedva više i može nazvati regionom. Čak je i ova metaforička planina podijeljena na više njih, pa svako vjeruje da je njegova najteža, ali i da ako već nema rješenje za svoju planinu i njenu težinu, da mu je lakše da razumije onu tuđu.

Trudim se da sa puno pažnje pratim dešavanja i prikaz tamošnjih problema, onako kako ih opisuju domaći posmatrači. Najprepoznatljiviji su mi oni koji se tuču socio-ekonomskih nedaća, ali ima i dosta toga što mi je teško razumjeti iz moje perspektive. Na primjer, referendumska debata u Hrvatskoj mi se činila krajnje razočaravajućom. Od zemlje koja je, eto, ispunila sve kriterije za članstvo u Uniji, nijesam očekivala javni diskurs i kampanju zanosvanu ne samo na strahu (bez EU nema života), nego i na rasističkom odnosu spram ostatka regiona, koji se poistovjećivao sa primitivizmom, dok je EU sinonim za civilizaciju. Pomislila sam, kakva šamarčina za sve naše evrofile koji svakodnevno mantraju o evropskoj porodici koja jedva čeka da joj se pridružimo!

Možda zbog ovakve dominanten percepcije ostatka Balkana (kome oni, razumljivo, nijesu nikada ni pripadali), u razgovoru s hrvatskim aktivistom za ljudska prava, čula sam da je on jako pro-makeodnski nastrojen, pa mu je zato žao što kod nas vlada fašizam. (Kao krunjski dokaz za svoju tvrdnju on ukazuje na arhitektonsko „čudo“ nazvano Skopje 2014). Ljubitelj ove šarade spomenika po glavnom gradu nikada nijesam bila, a bogme jesam i protestovala zajedno sa mojom ćerkom, ali pomišljam da stanje i nije tako strašno ako se ovaj makedonski fašizam svodi na izgradnju spomenika.

Ovakvo dijeljenje etiketa i dijagnoza najmanje pogađa Makedoniju, jer to je poređenje koje više pogađa prave žrtve (istinskog) fašizma i pretstavlja određenu relativizaciju fašizma kao takvog. Ostavljam ovog momka u nadi da će sada, kada se njegova zemlja nalazi jednom nogom u ono drugo evropsko (civilizovano) društvo, za njega biti pune ruke posla s ljudskim pravima, na primjer, ruske manjine u Litvaniji, koja ne samo da nema pravo na glas, nego nema ni državljanstvo, a o Romima širom Evrope i da ne govorim.

Što se makedonskih dječjih bolesti tiče, one nijesu ništa različitije od onih kroz koje su prolazila druga post-jugoslovenska društva, a kada se one preleže u kasnijem dobu, imaju teže posljedice i treba više vremena za ozdravljenje. To će građani Makedonije platiti sami (i materijalno i drugim vrijednostima), ali pokazalo se nemogućim preskočiti neke istoriske faze u okruženju u kojem je 20 godina bujao nacionalizam, a makedonsko pitanje ostalo otvoreno kao rak-rana.

Kolege iz Srbije, s druge strane, pitaju me sa iskrenom nevjericom što smo toliko „zapeli“ oko imena, što bi nam falilo da popustimo i pridodamo neku odrednicu uz ime Makedonija. Oni, naravno, pojma nemaju da se pregovori sa Grčkom ne vode oko imena države, nego po 13 tačaka koje se najviše odnose na upotrebu atributa „makedonski“ (za jezik, naciju, pa čak i internet domen).

Kad god čujem ovakve komentare samo shvatim da oni koji nas posmatraju sa strane niti shvataju, niti žele da shvate svu težinu spora, a nije isključeno i da im je kolektivna memorija nekako gurnula u stranu solidarnost sa bivšom „braćom“ iz Jugoslavije, da bi se vratila na slavne dane tradicionalnog prijateljstva sa Grčkom. Za obične ljude se i ne čudim, ali kada eminentna novinarka iz renomiranog medija (Peščanik) pokaže da je sasvim neinformisana, pa, rugajući se, piše da se ovaj glupi spor vodi oko zastave iz Vergine i da jadni Nimic ne može da izađe na kraj sa obje strane koje se inate zbog gluposti, onda je to već tragično. Umorna sam od toga da objašnjavam stvari ljudima koji se nijesu ni potrudili da saznaju nešto više prije no što su donijeli sud o nekom komšijskom problemu.

Vijest o sporazumu između Beograda i Prištine oko međunarodnog pretstavljanja Kosova me je zatekla u Beogradu. Dok se nestrpljivo očekivao ishod pregovora u Briselu, domaćini su se nadali kompromisu koji će Srbiji donijeti kandidatski status, koji bi bio neophodan da bi se izbjegao crni scenario da na izborima pobijede razno-razni šešeljovski klonovi. Ova debata me je potsjetila na jednu sličnu, od prije nekoliko godina, kada su sprske kolege bile uvjerene da je učlanjivanje u Partnerstvu za mir (tada još nedostižno za Srbiju) prava garancija za stabilnost i bezbjednost zemlje. Nijesam htjela da budem rasturač žurki, ali sam morala potsjetiti na činjenicu da se Makedoniji desio oružani konflikt mada je bila odavno članica Partnerstva, pa čak je i potpisala Dogovor za stabilizaciju i asocijaciju sa EU. Možda zbog makeodnskog iskustva, sada s pomalo sjete gledam na radovanje oko kandidatskog statusa, koji bi, po difoltu, trebao značiti spas od populizma i potsticaj za demokratske reforme. Makedonija taj status ima još od 2005-te, a da to nije imalo većeg pozitivnog odraza na sveukupno stanje. Osim toga, pokazuje se da i zemlje članice EU nijesu imune na ovakve tendencije; dovoljno je pogledati Mađarsku. Osim toga, u borbi za novi mandat i Sarkozi se obilato koristi populističkim trikovima da bi pobijedio one koji su još desniji od njega, pa je čak i Jovanka Orleanka uvučena u kampanju.

Ipak, ovih dana mi je najinteresantniji bio novi izum evropske diplomatije, koji je rezultirao kuriozitetom nazvanim fusnota. Region ostaje eksperimentalna laboratorija za „razrješavanje konflikata“ i polje za presedane svih vrsti: od izmišljanja nekrofilske „privremene“ reference Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija (BJRM), koja traje i traje, do kreiranja Dejtonske tvorevine (za koju njeni građani kažu da funkcioniše tako loše da imaju déjà vu osećaj iz 90-tih), pa sve do fusnote kao načina za rješenje spora između Beograda i Prištine. Kosovo ostaje ni na nebu ni na zemlji, i priznato kao država i teritorija sa fusnotom) koju jedan komentator šaljivo upoređuje sa hotelom sa jednom zvjezdicom). I Srbija sa kandidatskim statusom neće biti puno bliže EU, ni puno dalje od Balkana, imajući u vidu tekuću krizu u EU koja već relativizuje unutrašnje reforme u državama-kandidatima zbog nemogućnosti da u dogledno vrijeme otvori vrata za proširenje. Tako, svaka šargarepa će imati samo kratkotrajni efekat, ukoliko se stvari ne počnu rješavati i bez ovakvih stimulansa. Novina u kosovskoj zavrzlami (koju ne mogu riješiti ni unutar EU, zbog protivljenja nekoliko država koje ne žele priznati novu državu zbog vlastitih unutrašnjih razloga) je u tome što se sada problem prelijeva i na ime. Nezadovoljnici iz Prištine zamjeraju svom timu što je dopustio brisanje odrernice Republika ispred imena Kosova. Oficijelni Beograd i Priština su zadovoljni postignutim iz različitih razloga, mada sama fusnota, u kojoj jedna pored druge stoje Rezolucija 1244 i Mišljenje Međunarodnog suda pravde, nije ništa drugo do oksimoron, spoj vatre i vode, ili drveno gvožđe. Drugim riječima, obavezujuća rezolucija Savjeta bezbjednosti stoji pored mišljenja Međunarodnog suda pravde. I na kraju, malo političke poezije: šefica kosovskog pregovaračkog tima, Edita Tahiri je opisala zvjezdicu koja će od sada stajati pored imena Kosova kao pahulja koja će se uskoro otopiti. To me je jako potsjetilo na obećanje koje je makedonsko rukovodstvo dalo javnosti prije dvadeset godina, da je referenca BJRM samo privremena i da neće trajati više od nekoliko mjeseci.

Makedonija pokušava godinama i bez uspjeha da uvjeri Grčku i čitavu međunarodnu zajednicu da je odrednica Republika ispred imena Makedonija ona differentia specifica koja jasno ukazuje da je riječ o državi sa poznatim granicama i teritorijom, i da riječ Makedonija nije odraz iredentističkih ili drugih aspiracija prema čitavom region koji je nosio/nosi ime Makedonija. Ali, eto, to ne prolazi. Sada, šaleći se na naš (makedonski) račun, pitam se zašto ne bismo i mi predložili fusnotu. Evo, za početak vlada može početi da insistira da se pri svakom ‘firomiranju’ (t.j. upotrebe akronima FYROM*) upotrijebi i fusnota u kojoj će se navoditi obavezujuća presuda Međunarodnog suda pravde, koja je između ostalog utvrdila i da Makedonija ima pravo da u međunarodnoj komunikaciji upotrebljava svoje ustavno ime i da time ne krši Privremeni sporazum za Grčkom.

Znam, znam da je ovo suludo i smiješno, skoro podjednako kao što je smiješan čl. 1 mađarskog ustava po kojem „ime Mađarske je Mađarska“, vjerovatno da bi Orbanu ostavio prostor da se ustoliči kao monarh, sada kada je izbrisana riječ Republika. U principu me raduje najnovija akrobacija koja reguliše odnose između Beograda i Prištine u međunarodnim odnosima, ali već naslućujem reakcije koje će ona izazvati kod makedonske opozicije, sve u stilu: evo, čak nas je i Srbija prešla, dok će međunarodni zvaničnici početi ponovo da ukazuju da je ovo dobar primjer hrabrog državništva koje sada treba da slijedi i makedonsko rukovodstvo u prihvatanju nekakvog kompromisa u sporu sa Grčkom. Mi se, možda, i ne poznajemo kao ranije, ali ostajemo sistem vezanih sudova.

Nova Makedonija

(Prevod je autorkin)

*The Former Yugoslav Republic of Macedonia